ovo je toliko smješno da ne znam zašto uopće komentiram.
kako to da ranieri nije osvaja titule sa chealseom nego mou? 
kako to da inter sa vanserijskim igračima nije mogao uzeti LP-a pola stoljeća već Mou?
kako mancini ne igra polufinala i finala sa skupim cityem?
mogao bih ovako do sutra...
evo ancelotti koji je vanserijski trener igra dosta slabo sa mega momčadi kakva je psg.
uglavnom poanta je jasna.
sa barcelonom je igrao lijepo rajkard, pep i tito...i osvajali su...
opet je i tu poanta više nego jasna..

zato šta trenera ne čini "samo" taktika i znanje igre nego još masu toga. a i zato šta neki treneri NEĆE, naprosto NE ŽELE igrat na neki način, već ostaju vjerni svojoj školi i svome stilu.

Mou je došao u Chelse i sprdio 200 miliona u ekipu, a već je zatekao ekipicu od isto toliko.
Eto osvojio je Premiership one sezone, a ja vjerujem da bi i Ranieri sa onolikim pojačanjima.
Nije osvojio LP iako je imao na raspolaganju šta je poželio, a na kraju dobio brutalnu šut kartu od Abramoviča jer je treću sezonu počeo katastrofalno u Chelseu.
Na kraju krajeva osvojio je i Mancini koji je kurac od trenera prošle godine Premiership jer je imao ekipu od pola milijarde.
O Interu, mitskom autobusu i golu iz zaleđa u Torinu neću ni pričati, taj portugalski cigo se vječito žali na suce, a obe LP koje je osvojio presudni su bili upravo oni.
Svi pamte i blamažu sudija u utakmici Porto Man U, kad su poništili čist gol Scolesa u 1/8 finala LP.
Da je taj regularan gol bio priznat, nit bi Mou osvojio tu LP sa Portom, nit bi postao slavan i preuzeo Chelse, vjerojatno bi ko Rajkard otišao u Galatu ili Fener za lovom i danas bio poput gore spominjanog Ranierija.
Daleko od toga da ne priznam da je Mou vrstan trener, ali toliko ga dizati u nebesa, a s druge strane Pepu minimalizirati ono što je napravio u karijeri mogu samo vidno ograničene osobe kad je nogomet u pitanju.

Osvrnuo bih se na još jedan taktički element igre pri građenju napada, izuzetno važan, vrlo karakterističan za pepovu barcu koja je jedan od pionira takve igre danas, iako ideja nije originalno pepova. Radi se razigravaču iz zadnje linije.

 

Priča počinje još davno, tamo 30-ih kad je veliki Karl Rappan, austrijski stručnjak, razmišljajući kako se suprotstaviti tehnički nadmoćnijim ekipama, došao na zaključak kako mu se šanse bitno popravljaju ako iza leđa svoje zadnje linije postavi jednog igrača koji bi funkcionirao po principu kontrole- sve što zadnja linija propusti- on očisti- tako je nastala pozicija čistača, zadnjeg igrača obrane, ili kako se često voli reći- libera(izraz pripada još jednom velikom teoretičaru igre- gianniju breri), mada ja smatram da postoji razlika između čistača i libera. Ali polako.

 

Na Rappanovim razmišljanjima o defenzivnoj organizaciji igre i ulozi čistača talijani grade cattenaccio obavezno sa čistačem. Velika je uloga legendarnog helenija herrere.

 

Revolucija dolazi 70-ih pojavom kaisera franza- on daje potpuno novu dimenziju ulozi čistača, dotad posve zanemarenu- onu ofenzivnu. Beckenbauer postaje njemački plejmejker iz zadnje linije, kao, na papiru, obrambeni igrač. I takvim načinom igre unosi potpuni nered u protivničke zone kada s loptom u nogama krene naprijed u sredinu terena.

Ljudska priroda je takva da ne voli promjene, i uvijek se utječe rutini, ona pruža sigurnost. Isto tako, sve se nastoji maksimalno pojednostavnit, i onda kada je to potrebno i onda kada nije. Ljudska priroda. Tako je i u nogometu. Očekuje se da se braniči „bave“ napadačima, napadači braničima, a vezisti vezistima. Savršena „harmonija“. I onda dođe prvo michels sa svojim totaalvoetbal i promjenama pozicija, pa sad i kaiser franz i totalno iznerede jedan tako fin model nogometa di je sve bilo posve jasno. Šta branič ima radit na sredini terena među veznim igračima i još s loptom u nogama, pobogu?!

 

Itekako ima. Korist je ogromna- u onom klasičnom rasporedu figura na terenu(braniči-napadači, vezni-vezni, napadači-braniči) svak ima svog igrača, svi se pokrivaju, ugrubo rečeno. Kad se pojavi uljez- njega protivnik ne očekuje, zona se mora prilagođavati da bi i njega zatvorila, a to automatski znači rošade- složene primjene sustava koje uključuju niz igrača odjednom, a to opet znači vrlo lako mogućnost pogreške. S druge strane- u onom klasičnom rasporedu uloga na terenu- uloga onih/onoga ko treba organizirati napade pripada nekom od veznih igrača, a oni se pozicijski preklapaju s protivnikovim vezistima i budu dobro pokriveni pa loptu primaju obično odmah s igračem na leđima, licem okrenuti svom golu, tako da uopćenemaju pregled igre. Kad igrač s loptom kreće iz zadnje linije naprijed s ciljem organizacije napada-stvaranja viška, on nema protinvika na leđima, i kreće se licem prema protivničkom golu- ima pregled igre.

 

Međutim, uloga libera(ovo je po meni pravi libero-slobodan u prijevodu, jer ima slobvodu u igri izaći naprijed a ne samo biti zabetoniran iza leđa svoje obrane) iziskuje jednog igrača manje u veznoj ili napadačkoj liniji. Taj problem pokušao je riješiti još jedan genijalni um igre- marcelo bielsa. Nakon što je prvotno forsirao igru s 3 igrača u zadnjoj liniji, prešao je na 4, i na mjesto jednog od stopera počeo postavljati vezne igrače upravo s ciljem dobijanja pleja iz zadnje linije sa svim benefitima koje sam opisao. Primjer- javi martinez lani u bilbau. Da kompenzira rizik koji nastaje kada taj stoper-plej krene s loptom naprijed zadnji vezni se povuče i pokriva mu leđa, s tim da je jasno da je zapravo osnovna podloga ovakve igre- posjed, siguran pas do stvaranja viška i osvajanja terena.

A branič jednim svojim ovakvim „izletom“ naprijed može osvojit i do 30-40 metara prostora!

 

Ono što mene fascinira je kako se neki izvanredni taktički potezi vremenom naprosto zanemare, poput, recimo, baš ovog s liberom. Opet se vraćam na ljudsku prirodu. Naime, koliko god remetio raspored protivniku, toliko ga poremeti i svojoj ekipi. Čitav sustav treba prilagoditi, baždariti, a to zna bit složeno i trebat vremena. A ljudi uvijek traže liniju manjeg otpora. Daj odmah i sad manje, nego kasnije i onda  više. Šteta. Šteta za igru.

i zanimljivo je da je puno kreativnih veznih igrača i napadača pri kraju karijere završavalo baš na liberu...
svaka čast na ovome irilov... u ligi u kojoj igram, 90% momčadi igra sa tipičnim liberom, tj. sa igračem koji se nalazi 10 metara iza stopera...

jbt, baš se mislim kako san još nešta tija napisat i nikako se sitit, bravo frane! mattias sammer još u zenitu karijere, a pred kraj- olaf thon, lothar matthaus, kjetil rekdal, jonas thern, luigi di biagio, ciri sforza, enzo scifo...bila je moda to tamo krajem 90-ih...

Preferiram 442

http://generalposlijebitke.blogspot.com/

barca bilbao