Ivić kaže da utakmica započne s dvije filozofije, i obje ekipe obično "guraju svoje" do prvog gola. taj gol promjeni sve. odjednom, jednima rezultat paše, drugima ne. ovi koji gube počnu biti agresivniji dalje od svog gola.

e sad, zašto ne započeti utakmicu tako i učiniti sve da povedeš, a ne da te okolnosti (loš rez) pokrenu da iniciraš što se događa na terenu. budi proaktivan od početka. posebno vrijedi za jače ekipe. kad netko zabije gol realu, povuče se, i sad ti izigraj ekipu koja stoji u svojih 40 metara sa svima iza lopte..tako se presing vratio u opticaj, vodeći se ovakvim razmišljanjem..

samo da kažem, ekipe koje igraju presing i kad imaju povoljan rezultat su rijetke i uglavnom se radi o onima koje vrhunski poznaju zakonitosti presinga što im omogućava da ga igraju kroz veći period utakmice bez neke atipične ranjivosti.

koristi su mnogobrojne- brzo im oduzmeš loptu, skraćuješ im napad. nemaju li loptu, ne mogu izjednačiti. možda igrajš protiv taktički vrlo inferiorne ekipe (slučaj dinamo u ligi prvaka) gdje je presing apsolutno najbolja moguća obrana nakon koje stvaraš šanse i šanse..

pa onda na nekoj psihološkoj bazi- ne dozvoljavaš protivniku momentum, siguran pas i protok kojim razvijaju svoj napad, stvaraju prednost pa onda i šanse..

stalno im razbijaš ritam,a ti nastavljaš u svojem ritmu u kojem se ugodno osjećaš i koja te zapravo i dovela do vodstva. mislim da bi bio katastrofalan osjećaj tako stečeno vodstvo izgubiti pa tek onda skužiti da si možda ipak trebao nastaviti igrati svoju igru.

zapravo sam velik protivnik toga da rezultat određuje kako ćeš igrati i što raditi u bilokojoj fazi utakmice. tu ne govorim o kozmetičkim promjenama ili utakmicama koje odu razvojem u veliku razliku od recimo tri gola, pa je normalno da nećeš i dalje gristi kao da je nula, čisto podsvijesno, to se igračima može tolerirati

i nisam baš siguran da se ne može igrati 45 minuta. prije se radi o tome da je dosta kompleksno gdje onda uzimaš neophodan odmor- idealno za to je faza napada, igra loptom (barca). ovo presumira tehničke a naročio taktičke kvalitete i nije jednostavno. na kraju krajeva, ne zaboravimo da je presing vrsta obrane u kojoj je teren (barem bi trebao biti) umanjen u odnosu na "normalu"

mislim da kužim na šta alonso cilja. moje mišljenje je da ovdi na sceni stupa psihologija. ono kad kažu- ekipa se povukla nesvjesno. i slična sranja, koja su de facto istine. meni recimo nikad nije bilo jasno zašto u 89. minuti npr ekipa koja gubi gol razlike i dalje najčešće ima 3-4 igrača na svojoj polovici, a dugim loptama bombardira protivnikovih 16?! odnosno, kad se treba riskirat- pa riskiraj pobogu! guraj sve osim 2 na 20-25 metara za odbijanac i još 1 na nekih 40 metara, u 16-erac na guzanje i skok.
recimo, mourinho odlično shvaća takve situacije, rezonira vrlo jasno. on je imao ogromnih problema u interu, i dosta puta je gubio i okretao utakmice- on je tada doista riskirao, i to dosta rano, i po pola sata prije kraja, on sebi nije dopuštao da ostane "negdi između". i inter je u takvim trenucima bio silno izložen, otvoren, podložan kontraudarima, a vrlo vrlo rijetko bi to protivnik iskoristio! zašto? psihologija. vodim, i ne želim riskirat izlazeć u napad. a ne shvaćaju da ne napadajuć tako otvoreno i suludo riskantno postavljenu ekipu- zapravo više riskiraju nego da su se koncentrirali da ih dokrajče koristeć prostor koji im protivnik servira. općenito- jedna od većih mudrosti u nogometnoj, taktičkoj psihologiji, da je tako nazovem- jest tjerat protivnika da radi ono što ne želi- time ga izbijaš iz balansa.
pa i ekipe takve klase ko barca i real to znaju radit jedni drugima s ogro,mnim uspjehom. primjeri- recimo lanjsko 2. poluvrime uzvrata kupa na campu, ili ovosezonsko 2. poluvrime uzvrata superkupa na bernabeuu.

Upravo tako i psihologija ali i aerobni kapaciteti igrača, nogomet nije košarka pa da rotiraš momčad te odmaraš igrače.

Koliko puta je Roma imala vodstvo,igru,posjed što je napravfila presingom u prvom poluvremenu i dolazila konstantno sa minimalno 5 igrača u završnicu   pa poslije protivnik okrenuo rezultat? Zbog čega je to što su zaboravili igrat nogomet u 15 minuta odmora? Teško.ZAto govorim da nije isto kada radiš presing na 1:0 odnosno na 1:2.

Treba uzeti u obzir jednu bitnu stvar ,najviše se bavimo Realom odnsono Barcelonom gdje mi već na TV unaprijed vidimo potezigrača/momčadi znamo kadalopta treba ići  u prostor dok se on otvara itd,itd. Ali sada jako birna stvar a to su individualne karakteristike igrača, pa nisu igrači roboti da uvijek moraju odlično primit loptu, točan i doziran tajming za udarac,dodavanje,prekršaj ,treba pogoditi igrača na 40 metara dijagonala a da ti lopta ne otiđe prek noge.....
I kada dođe do netočnog dodavanja mi se čudimo pred Tv-om kako?? Pa i mi nekako fulamo penala bez golmana. Stoga treba razumijeti i te stvari... Danas sam baš sa prijateljem pričao o tome kada smo pratili Kutiju...Zato neki igraju u Barceloni/Realu a neki u Valladolidu!

Komplicirano mi je to ovako objasnit, nadam se da ste razuimijeli poantu..

Mourinho riskira kad nema šta izgubit, tako da to i nije rizik, već logika.

Rizik je napast pri 1:0 - Guardiola.

Rezultat? Ispast od Chelsea prošle godine. Međutim, više vrijedi izgubit svojim stilom nego dobit tuđim - kaže stvarno Jojo Cruijff

alonso,
naravno- pa koncept presinga se i zasniva na tome da isprovociraš protivnikovu grešku jer ga stavljaš pod pritisak. lošiji igrač brže i lakše griješi pod presingom. ovo o umoru kroz presing- ja se ne slažem. ponovio bih cruyffa- možeš se ti i tijekom same utakmice odmorit. zapravo, možda je najtočije reć- da se presing najlakše može igrat čitavu utakmicu ako primjenjuješ koncept posjeda lopte kroz igru.

cruyff,
u pravu si, slažem se. samo sam želija naglasit da mou to za razliku od mnogih trenera stvarno i napravi- on se u takvim situacijama skroz otvori, ko da te zove da ga napadneš.

Najveća vrijednost današnjeg doba jest vrijeme. Kako u životu, tako je i u nogometu.
Meni je upravo nevjerojatno da u biznisu u kojem se vrte sttoine milijuna eura ima toliko diletantskih strateških poteza klupaskih vodstava. Uzmimo za primjer, recimo, chelsea. Dovedu trenera poput villas boasa, već nakon neka 2-3 mjeseca mu počnu prigovarat, ubrzo ga smijene, i onda postave trenera posve drugačijeg pogleda na igru- di mattea. Ovaj osvoji fa kup i l.p. i onda ga ne smijene odmah, već mu daju ekipu da je posloži i s njom prođe pripreme i period uigravanja, pa ga nakon tek 10 utakmica u novoj sezoni smijene. Pa dovedu beniteza, i navodno „hvataju“ guardiolu a da rafa još nije ni zagrijao klupu plavih. Da ni ne spominjem nebuloze pojedinih klupskih čelnika koji bi za trenera „ili pepa ili mourinha“. Ili pepa ili mourinha?! Dva pristupa kako nogometna, tako i peri-nogometna koja ne mogu bit različitija, ali nema veze, mi bi jednog od njih dva. Kako pobogu?! Koja je razvojna strategija tog kluba?! Koja je vizija makar bliže budućnosti toga kluba?

Toitalno nebitno. Nažalost.

I sad, ako ovako razmišljaju čelnici najbogatijih i najmoćnijih nogometnih klubova svijeta, šta onda očekivat od onih niže rangiranih? Nogomet danas prolazi fazu hiperinflacije pseudovrijednosti. Niti su jednokratni rezultati toliko vrijedni s aspekta iole malo dugoročnijeg razvoja kluba, niti izbliza koštaju koliko koštaju. Ti rezultati, a zapravo ljudi koji stoje iza njih.

 

Pisao sam o pepu, i zaključit ću o njemu s ovim postom.

Naveo sam taktičke adute guradiole ko trenera, nisam se osvrtao na ostale. A nogomet čine 4 elementa igre na koje možeš utjecat- tehnika, taktika, fizička sprema, psihologija, te onaj 1 na koji ne možeš- sreća/slučajnost/okolnosti.

Nisam se mnogo „kretao“ izvan taktike, na koncu topic se i tiče taktike. No kako pričamo o guardioli kao treneru i njegovoj trenerskoj perspektivi, barem bi se ovlaš dodirnuo i preostalih elemenata, pogotovo zato šta držim da je i tu poprilično unikatan i skoro pa opet avangardan. O čemu se radi?

Da ne idem daleko u detalje, osvrnuo bih se na četiri stvari.

Jedan detalj, naoko nebitan i posve nepovezan sa samom igrom, a prema svjedočenjima raznih igrača čiji su treneri nakon pepa to također počeli primjenjivat- izuzetno značajan. Prilikom igranja utakmice u gostima- putovanje na sami dan utakmice. S jedne strane se eliminira tumaranje hotelom i „gubljenje vremena“ a s druige strane nauštrb toga maksimalno povećava vrijeme koje igrači provedu doma s obitelji. Istovremeno- igrači su mnogo opušteniji i samim time sposobniji realizirat zadane ciljeve na terenu usprkos nabrijanoj gostujućoj atmosferi.

Druga stvar- fizička sprema/prehrana i utjecaj istih na ozljede. Prije guardiolina dolaska barcelona je imala ogromnih problema s ozljedama, baš sam messi prije svih. Ono što je važno napomenuti je da se mahom radilo o ozljedama mišića, elem, o ozljedama na čije se javljanje može velikim dijelom utjecat. Pepovim dolaskom- broj ozljeda se jako smanjio, a posebno je fascinantan messijev primjer. Od momka koji se više puta pauzirao i po više mjeseci, do igrača koji je u 4 pepove sezone bio aut sve skupa 2 sedmice. Samo da napomenem, kod pepa se posebna pažnja poklanjala prehrani.

Treća stvar- dugoročna strategija- mladi/napredak igrača. Po mome skromnom sudu yaya toure je danas najkompletniji, ma mislim da mogu reć i- najbolji klasični vezni igrač premieršipa. Zbog anonimusa iz 4. Lige je bio prisiljen napustiti barcu. Govorim o busquetsu. Drugi takav lik je pedro. Pazite, nijedan mladac, ma koliko talentiran bio, ne može postat klasa, ako ne igra. I to ne bilo gdje i bilo kad- nego jake utakmice i to kad se one lome, kad treba preuzet odgovornost. U isto vrijeme greške tih mladaca su nezbježne ma kako oni talentirani bili. Tajna je uskladit njihv razvoj, dakle, dat im vrijeme na terenu da postanu klase, a istovremeno da ne pati rezultat. I to je pepu uspjelo. Pod njegovim vodstvom barca je besplatno dobila niz igrača koji su ili postali ili su na najboiljem putu da postanu ekstra klase, osim spomenutog dvojca, tu je i thiago. Pique je na njegovo inzistiranje doveden za smiješnu sumu s tek jednom polusezonom ozbiljnog seniorskog nogometa. Niz momaka je postalo stabilnim prvoligaškim igračima na taj načina, iako nisu uspjeli proći u barci(na koncu, vrlo malo mjesta u barci i ima za popunit, tu već postoje ekstra klasni igrači)- sanchez, jeffren, oriol.

Općenito, pepov način razmišljanja je bio uvijek usmjeren na razvoj kluba, a ne isključivo svoj interes kao trenera. Jer, kako drugačije objasnit forsiranje naoko šlampavog momka koji je gubio svaki duel na sredini nauštrb jednog yaye, ili čekanje jednog posve nepoznatog napadača kojemu je vrhunac dotadašnje karijere bila 4. Liga, i to čekanje de facto čitavu sezonu na koju je pedra od terena odvojio niz ozljeda. To pepu nije bilo potrebno. Puno je lakše bilo igrat na sigurno. Yaya igra, a busquetsom nek se bavi netko kad ja odem, il nek ode na posudbu. Pedru svaka čast, al ja sam prve sezone osvojio sve živo bez njega, šta će mi on, sad naredne sezone, ta ne radi se o nekom ekstra klasnom napadaču.

Znate, bielsa kaže kako svako s tribine može vidjet ekstra taklentiarnog igrača, to nije problem. Posao stručnjaka je da u naoko prosječnom momku „pronađe“ ekstra klasu.

A čak ako i to uspiješ, i prepoznaš skrivenu klasu- treba je izbrusit, treba je realizirat, a to, kako već napisah- ne ide bez ogromnog rizika po rezultat. Pogledajte druge trenere koji osvajaju i pobjeđuju koliko to prilika mladima daju i koliko mladaca je pod njima postalo igračima. Cojones.

Na koncu, ovakvom politikom ostalim klincima u klubu šalješ poruku- radite, trenirajte, dajte sve i možete uspit. Ovi momci koji su sad prošli u prvu ekipu su vam najbolji primjer. Zamislite koliko je frustrirajuće za talentirane klince koji ulažu ogroman rad i napor da bi im se vrata uredno zatvarala ispred nosa. A to je nažalost najčešće tako. jer treneri gledaju isključivo svoj kratkoročni interes, da ne spominjem nedostatak vizije i hrabrosti.

Pepov pogled naprijed vidi se i na taktičkom planu, o čemu sam već pisao. On je lanjske sezone dugo isprobavao novu formaciju i kako je szona odmicala sve je učestalije i koristio(3-4-3 – 3-3-4), isto tako unaprijed imao spreman odgovor na taktičke protuudare(onaj odgovor na presing je primjer). Mnogo lakše je bilo do samog kraja forsirat ono što ide, dok ide.

 I još jedan detalj. Neke igrače koje zatečeš u klubu možeš i unaprijedit, učinit ih boljima. Ja ću dat samo najeklatantniji primjer, iako ih ima više- leo messi.

Sezona 07/08 je zadnja sezona pred pepov dolazak. Nastupi, golovi, asisti(podaci uključuju i prijateljske utakmice- dovoljno malo ih je da ne mijenjau uklupnu sliku)

07/08   54  21 23

08/09   69  48 24

09/10   69  50 19

10/11   72  64 36

11/12   75  93 49

Zapanjujući rast.

 

Naposljetku- kontinuitet. Jako je teško osvojit. Još je teže sve osvojit. a tek sve branit! I obranit. Možda i detalj po kojem se u najvećoj mjeri vidi guardiolina klasa je činjenica da barca de facto u 4 sezone nije imala pad. Uopće, nikakav pad, krizu, nešta slično. 4 sezone na takvoj razini. Zavirite malo u povijest igre, pa pronađite kad je zadnji put netko ovoliko u kontinuitetu dominirao, igrao na tako visokoj razini. Koliko unatrag ste morali ići? Kakav se nogomet igrao tada, kakva je bila konkurencija, a kako je sve to danas? Fascinantna stvar.

A ono što je čini još dojmljivijom je- to što je pep ostavio u amanet svom nasljedniku. Ekipu koja gazi nemilice po njegovu odlasku, taktički i fizički vrhunski spremnu, do kraja motiviranu ekipu. Niz mladih igrača na čiji je razvoj strahovito utjecao i time svome klubu doprinio i ne samo igrački već i financijski.  Pa pgledajte neke druge top trenere i to kako im ekipe izgledaju nakon što oni odu, a odu nakon tek sezonu dvije, rijetko 3. Da ne govorim koliko se često onim trenerima koji se usude produžit svoj boravak u klubu(i uprava im dopusti!) događa pad, i to dramatičan. Ovo je jedan izuzetno važan faktor, a danas vrlo vrlo lako previđen. Jer klub ne živi sezonu ili dvije, već mnogo duže.

 Budućnost za guardiolu?

 Opet se treba vratit na početak posta- vrijeme. Ako se ne nađe klub koji će pepu dat vrijeme da razvija čitav nogometni projekt za dotični klub, a pogotovo ako mu ne daju dovoljno vremena za rad s prvom ekipom, odnosno budu tražili rezultate sad i odmah- onda je tom klubu mnogo bolje uopće ne ulazit u posao s pepom, jer je on danas jako skup trener, i samo će potrošit jako mnogo novaca kad budu raskidali suradnju s njim. Jer neće uspjet.

Opcija b je da se doista nađe klub koji bi ga shvatio ozbiljno i ušao u dugoročan projekt s guardiolom. I tu je zapravo pravo pitanje- može li pep ostvarit uspjeh, makar približno onom iz barce, jer takav uspjeh sasvim sigurno neće ponovit. Mislim, budimo realni- u svega 4 sezone svaki klupski trofej koji je teroetski moguće uzet, osvojit barem 2 puta, takve stvari su jako jako rijetke.

Međutim, to ni neće bit cilj. Cilj će biti kreirati igru kojom će dotična ekipa dominirati, i posljedično ostvarivati rezultate- jasno, govorim o naionalnim prvenstvima i l.p.

Objektivno- koliko god grandiozan njegov uspjeh u barci bio, i koliko god otežavajućih okolnosti prilikom započinjanja tog posla imao(potpuno neiskusan trenerski, bez imalo kredita čitavog „entorna“ barcelone, s golemim pritiskom očekivanja promptnog rezultata nakon 2 sezone potpune suše trofeja i totalnog srozavanja ugleda kluba i izvan terena...), činjenica je da je kao trener barce imao i određene prednosti: ipak je ikona kluba iz igračkih dana, legendarni kapetan, čovjek koji je prošao barcinu školu od samih početaka te je odličnio upoznat sa svim prednostima i manama iste, poznavao je onaj spomenuti „entorno“ odlično, i na koncu, osobno je poznavao jako dobro veiku većinu ljudi u samom klubu i oko njega, od svlačionice do ureda. A to nije mala stvar.

I tu dolazimo, po meni, do srži stvari.

U barceloni pep je znao da ima dobru bazu, čisto taktički(barca je dobre 3,5-4 sezone pod rijkaardom igrala odličan nogomet!). I da ga čeka ogroman posao nadograđivanja, ali baza je tu- to mu je uštedjelo masu onoga oko čega se sve vrti- vremena. Njegov glavni zadatak bio je promijeniti atmosferu u ekipi, „podići“ momčad, i onda ih je imao spremne za rad, za usađivanje svojih zamisli i ideja o kojima sam pisao.

U koji god klub da pep sad dođe- morat će startat od početka, od nule. On će morat izgradit onu bazu ponajprije, a to je period u kojem će mu trebat izuzetno čvrsta i jaka podrška uprave. A to, bude li se držao svoje filozofije igre, može i potrajat. Tek nakon toga, ako uopće uspije i istrpe ga, on može započet s radom na stvarima na kojima je radio u barci. No, i tada će imat problema, i to ne malih. Njegov, po mome skromnom sudu, ponajveći problem ko trenera će biti navest svoje igrače da promijene način razmišljanja na kojem funkcioniraju otkad su počeli igrat nogomet. To nije lako, navike su gadna stvar. I ovdje ne mislim na ono kako se najčešće kaže za barcu konkretno- ma, to oni svi od samog početka u la masii igraju i u seniorima im i ne treba trener- to su totalne budalaštine ljudi koji nemaju pojma o igri. Opet se vraćam na neke taktičke detalje- posjed lopte kao nerijetko svrha samom sebi, presing odmah po gubitku lopte, plej iz zadnje linije, vratar koji aktivno sudjeluje u organizaciji igre, zonsko branjenje prekida... vrlo malo i vrhusnkih nogometaša danas je odgojeno i nogometno obrazovano na ovim elementima igre, i ključ će biti promijeniti/prilagoditi način razmišljanja igrača, a za to će biti neophodno ogromno povjerenje igrača prema treneru. Nije lako othrvat se porivu svakog atoma svog nogometnog bića da uradiš jedno, te potpuno se predat jednom liku koji od tebe zahtijeva da učiniš nešta posve drugo. Vrlo zajebano.

 Da zaključim- mislim da josep guardiola nije čovjek za ovo vrijeme. U, ne idealnim, već naprosto- normalnim uvjetima rada, imao bih vrlo malo sumnji u njegov uspjeh u budućnosti. No, kako živimo u čudnom dobu, gdje je sve instant- od hrane do obitelji, i gdje se cijeni uspjeh na bilo koji način i pod bilo koju cijenu samo da je odmah, te se nema nimalo respekta prema samoj materiji kojom se baviš, u našem slučaju- ovoj prekrasnoj igri, ni prema načinu na koji je tretiraš, kao ni ljude koje to sve uključuje- najiskrenije- i nisam baš optimist.

Na koncu- sve da uvjeti i budu idealni, stvari se i poslože, ili s druge strane da pep uspije posložit sve i usprkos poteškoćama- to i dalje ne mora značit ništa. Naime, umjetnici(a nogomet jest umjetnost- po izvedbi, po pripremi može bit i znanost) nerijetko za života sažmu svu svoju kreativnu i estetsku moć u tek par ili čak jedan jedini nastup ili djelo kojeg sami pamte i po kojem i ostanu upamćeni. Nešto posebno, čudesno, drukčije od svega ostalog. Neponovljivo. A takve su bile ove 4 pepove sezone u barci.

A samom pepu, ja vjerujem da je najveća satisfakcija, čak i veća od osvojenih trofeja- jest to da je nepovratno utjecao na igru, mijenjao povijest njenog razvoja. On će ući u povijest te igre, i to tvrdim. A to koliki utjecaj je na nju imao u samo 4 sezone najbolje govori činjenica da se njegovi najveći rivali ne libe koristiti njegove ideje i razmišljanja u igri svojih momčadi, ilitiga- kopiraju ga.

Mislim da veće počasti od te za jednog stručnjaka nema.

 

A da ne zaboravim- svima sretna nova...

milim da bi se u budućnosti trebalo poraditi da se napada sa sto manje igrača i da se oni svaki drugi napad mjenjaju

ne kao zamjene već da svi igrači igraju sve, a da se obrana igra pod stalnim presingom na loptu

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=Ifgj1t0iM58

izvanredna analiza igre def veznog igrača u sistemu s jednim takvim igračem, posebnosti te uloge u barcinu sistemu igre, i usporedba s navikama igrača na istoj poziciji koji je iz neke druge sredine. SVAKAKO gledat...