Jose Mourinho, taktički genijalac?

Prije svega, ispričavam se što tekst nije išao ranije jer jednostavno nisam imao vremena.

Tko je Deco?

Mourinho je u Portu složio zanimljivu družinu, a kako je taj Porto igrao?

Pogledao sam većinu utakmice Porto-Celtic, finale Kupa Uefa 2003. godine. Ta utakmica odlično prikazuje mehanizme igre Porta i taktičke ideje Mourinha. Formacijski gledano je to nekih 4-3-1-2, svojevrstan romb, u kojem glavnu ulogu ima Deco, koji je bio 10-ka sa slobodom kretanja ovisno o situacijama.

Veznjaci su bili formirani na način da jedan, najčešće Costinha, igra čistog holdera, dok su Maniche i Alenichev igrali i naprijed i natrag, svojevrsni ˝box to box˝ igrači.

Bitnu ulogu su igrali i bekovi, a Pereira i Valente su često odlazili naprijed davajući ekipi širinu u napadu i opasne centaršuteve.

Portovi igrači su često razmjenjivali pozicije i dogodilo bi se da napadač završi na krilu, pa čak i netko od veznjaka. Dosta fluidna kretanja s naglaskom na dobar i siguran posjed lopte, ali je ipak Decova uloga bila po mom sudu najbitnija, sve kreacije su uglavnom dolazile od njega dok su ostali ˝trčali.˝

Tako i u utakmici koju sam pogledao Deco ima dvije fantastične asistencije i jedan solo prodor koji samim čudom nije bio gol.

U fazi obrane je to izgledao kao nekih 4-3, s tim da dva napadača i Deco nisu imali previše obrambenih zadaća, a tri veznjaka su po potrebi postajali i krila ako treba braniti bok. Porto je imao i dobro uigranu zamku zaleđa i malo ekipa im je moglo stvoriti previše šansi.

U fazi napada je Porto slao oba beka naprijed, uz prikladnu zaštitu veznih igrača jer su rijetko oba vezna iz sredine romba odlazila naprijed, a cilj igre je bio odigrati na Deca koji bi kreirao gol šanse. U trenucima kad bi on imao loptu događalo bi se da veznjaci utrčavaju u prazan prostor i to je bila lijepa kombinacija. Na sličnu ˝bazu˝ je Porto zabio gol Lyonu iduće godine u ligi prvaka kad je Aleinchev utrčao na drugu stativu i neometan pogodio na Decovu asistenciju. Žao mi je što nemam više snimki, ali njegov Porto mi je ostao u sjećanju kao ekipa koja je igrala lijep nogomet.

Who the fuck needs Claude Makelele?

Florentino Perez je za Makelelea izjavio da nije pretjerano bitan igrač te da dodaje prvom do sebe.

Mourinho je dolaskom u Chelsea došao u ekipu koja nema čistu desetku kakvu je imao u Portu, te je sa sobom povukao Carvalha i Pereiru. Budući je do sada igrao u rombu, bilo je pitanje kako će sada Chelsea izgledati. Pisao sam gore, radi se o zbilja inteligentnom tipu koji je odmah po dolasku u Chelsea postavio neke stvari na koje druge ekipe nisu imale rješenja.

Chelsea je igrao u formaciji 4-1-2-3, gdje je imao višak u sredini terena 3 vs 2 budući su onda ekipe igrale uglavnom 4-4-2 flat. Makelele je briljirao na holderu, a druga dvojica veznjaka su bili Lampard i Thiago ili Essien. Zanimljivo je kako je Mourinho koristio Lamparda koji je često dolazio u završnicu i često bio igrač koji je zabijao golove. Mourinho je u Makeleleu dobio vrhunskog zadnjeg veznog koji je fenomenalno surađivao s obranom, i pružao zaštitu prednjim igračima davajući im više slobode.

Međutim, još jedva stvar je onda bila ključna i mislim da je Chelsea tu ostvarivao veliku prednost nad protivnicima, a to su četiri krila, Robben, Wright-Phillips, Duff i Joe Cole. Mourinho je često mijenjao pozicije krilnim igračima, ali ako se dobro sjećam, znao je zamijeniti dvojicu na poluvremenu.

To je često značilo da sad protivnički bekovi igraju protiv svježijeg igrača, ali možda i bitnije, protiv igrača koji ima drugačije navike. Joe Cole i Robben često driblaju u sredinu, dok Duff i Phillips više driblaju na krilo, iako je Duff sve igrao.

Naravno, da ne zaboravim spomenuti Drogbu koji zna zadržati loptu što Chelseaju omogućava direktniju i okomitiju izgradnju napada.

Bez lopte bi Chelsea postao 4-1-4-1 i po osvajanju lopte bi brzim kontra napadima dolazili do šansi.

Jedna od partija kojih se dobro sjećam je pobjeda Chelseaja nad Barcelonom 4-2, u utakmici gdje je Chelsea zabio 3 gola nakon fenomenalnih kontri koje su uslijedile nakon osvojenih lopti u sredini terena.

Chelsea je ovu utakmicu igra u formaciji 4-4-2, koji bi se pretvarao u 4-1-4-1 u fazi obrane. Chelsea je igrao u dvije cjeline. Prva je obrambena sa 4 igrača u zadnjoj liniji i Makeleleom ispred njih, a druga je ona prednja, gdje se prednjoj četvorici igrača pridruživao Lampard. Chelsea bi ˝sačekao˝ Barcelonu i puštao da njeni bekovi odlaze naprijed, a onda munjevitim kontrama i igrom 4 vs 4 u par poteza zabijao golove.

Duff i Joe Cole su utrčavali u rupe iza leđa bekova, a stopere su ˝okupirali˝ Kežman, i Gudjohnsen tako da ovi nisu mogli pokrivati taj prostor na bokovima.

Ovo je bila klasična igra na trećeg čovjeka, prvi pas ide naprijed na jednog od napadača koji se spusti i odigra povratno najčešće na Lamparda koji onda odigrava u prostor Duffu ili Coleu, pa čak i drugom napadaču. Video najbolje pokazuje o čemu se radi.

http://www.youtube.com/watch?v=8Qaovod6JgM

Uzeo sam ovu partiju za primjer jer je najbolje prikazala kako je najčešće igrao Chelsea pod Mourinhom.

Mourinho se savršeno adaptirao novoj ekipi i savršeno iskoristio ono što ima.

U Portu je igru prilagodio Decu, dok je ovdje igru prilagodio brzim krilima zbog kojih je igrao okomito i na kontre jer je time maksimalno koristio njihove mogućnosti.

Eto'o kao desni bek, a Milito kao lijevi?

Iako u Chelseaju nije osvojio trofej lige prvaka, stiže u Inter koji je već par godina prvak, ali u Europi nikako da ostvari bolji rezultat. Mourinho je u prvoj sezoni poražen od Manchestera, ali bitnija je bila činjenica da su oni zapravo bili bezopasni u dva ogleda, a Manchester je stvorio velik broj šansi.

Mou je dogodine nadogradio ekipu s Pandevom, Eto'om, Militom, Sneijderom, Luciom i Mottom, kreirajući zapravo ekipu koja mu idealno odgovara.

Iako je protiv Chelsea u prvoj utakmici  krenuo s rombom, promijenio je u 4-3-3 kako bi zatvorio bekove Chelsea, a onda je uvidio da ekipa odlično igra u tom sustavu, i odlučio je do kraja lige prvaka igrati na taj način.

Krenimo redom od Chelseaja, preko Barcelone do Bayerna. Već sam pisao o nekim od tih utakmica, i ovdje ću se dotaknuti taktike kojom je Mourinho pobjeđivao u tim utakmicama.

U utakmici protiv Chelseaja je krenuo u rombu, s Eto'om i Militom u napadu. Zanimljiva stvar kod njega je da on savršeno reagira u utakmicama kad vidi da nešto ne štima ili da negdje curi. Tako je i promijenio u 4-3-3 kako bi zatvorio bekove Chelseaja koji su imali previše mjesta, dok je zapravo većina komentatora komentirala kako je on preuzeo rizik želeći dati još golova. Nije istina, nije bitno koji su to igrači, već što im je uloga na terenu, a Eto'o i Balotelli su dobili zadaće pratiti svoje bekove do kraja, što bi nekad značilo da Eto'o stoji na svojih 25 metara.

U uzvratu je od početka krenu sa 4-3-3 i Chelsea se nije pretjerano snašao. Obrambeni zid koji čine Maicon, Zanetti, Samuel i Lucio, pojačan sa Mottom i Cambiassom, izgleda zastrašujuće sam od sebe, a posebno kad je ovako dobro organiziran. Dojma sam da bi Mourinho mogao postaviti njih 6 otraga i prilično se uspješno braniti protiv 11 igrača.

Protiv Barcelone u prvoj utakmici je Inter zaigrao u istoj formaciji, s tim da je Eto'o igrao nešto drugačije. Interovi kontranapadi su s druge strane bili savršeno planirani, a najzanimljiviji mi je detalj kod drugog gola gdje Maicon ne radio utrčavanje s vanjske strane, već s unutarnje jer ga je tu teže ispratiti. Cijelu analizu sam napisao na početku teme, pa ne bih sad detaljnije o toj utakmici.

Ajmo na finale. U finalu slična priča, Inter u istom sastavu, s Sneijderom postavljenim zapravo u vrh napada čime ga je Mourinho maknuo od veznih igrača. Sneider je ovdje zapravo igrao drugu spicu i nije imao adekvatnog cuvara.

Iako formacijski isto, u svim ovim utakmicama je Mourinho koristio različite strategije unutar utakmica kako bi pobijedio.

Protiv Chelseaja je blokirao bekove i nakon povoljno rezultata u prvoj utakmicu, u drugoj nije dopustio previše šansi protivniku.

Protiv Barce je slično postavio ekipu formacijski, ali su fantastičnim kontrama i dolascima u završnicu, kao i prebacivanjem igre na Milita koji je lopte spuštao ostalim igračima devastirali Barcelonu. Milito je uz ovo promašio 2 zicera u prvom dijelu. U drugoj utakmici još ˝luđi˝, poduplana strana na kojoj igra Alves s Chivuom što je značilo potpuno zatvaranje svih oružja Barce.

Nakon isključenja vraća Milita na beka i ekipa odreagira bez problema. Bez panike. To je savršeno uvježban mehanizam i nevjerojatno je koliko igrača je moglo igrati različite stvari u obrani bez većih problema.

Budući sam pisao o njegovoj eri u Realu dosta, sada bi se prebacio na nekakvu završnu misao.

Znam da je tekst malo općenit, ali jebiga.

Jose Mourinho je od Porta, preko Chelseaja, Intera pa Reala uvijek igru prilagođavao situaciji u ekipi, odnosno igračima, a najčešće i protivnicima, kako na razini cijelog domaćeg prvenstva (presing u Realu, 3 u vezi u Engleskoj...), tako i na razini Lige prvaka (Barca, Bayern...)

U Portu je igrao s desetkom, pa u Chelseaju bez desetke s krilima i jednim holderom. U Interu opet s desetkom ali u jednom sustavu koji je fokus imao na obrani i direktnijem napadu nego sustav s desetkom u Portu. U Realu je igrao najbrže i najokomitije, s obrambenom linijom visoko na centru što je totalna promjena u odnosu na Inter.

Što nam to govori? Govori nam da se radi o čovjeku koji savršeno razumije nogomet, i zakonitosti istog. Iskreno, ja bi volio da on, a siguran sam da može, proba igrati drugačije, da ˝stvara igru˝, a ne samo ˝kontra igru˝.  Njegova glavna motivacija su pobjede i rezultati, i to je njegovo pogonsko gorivo.

Možemo pričati o subjektivnim dojmovima njegove igre, ali činjenica ostaje da je trofejan trener koji je svugdje osvajao velike trofeje. Dvije lige prvaka, lige u Eng, Portugalu, Italiji i Španjolskoj govore nam da se radi o čovjeku koji razumije različite kulture igre.

On za vrijeme utakmice odmah reagira ako vidi neku lošu stvar, i najčešće reagira ispravno. Stručnjak je za usmjeravanje protivnika tamo gdje isti ne želi ići, kao i za promjene ritma za vrijeme utakmice, od presinga do plitke obrane pa natrag.

Za kraj, ono pitanje koje sam često postavljao, je li vizionar?

Za mene, jebiga, nije. Koga boli kurac je li je? Vjerojatno nikoga. Svaki navijač kluba kojeg on vodi najviše voli trofej, nijedan navijač intera ne bi mijenjao ligu prvaka za tri gola škaricama. Karikiram naravno.

Je li inteligentan trener kojeg je teško nadigrati i koji uvijek nađe protuotrov za protivnika? Vjerojatno je u tome najbolji.

Je li jedan od najvećih trenera u povijesti igre, koji je utjecao na druge trenere? Jest. Nepobitna činjenica.

Ja ga ne obožavam, ali cijenim. Zapravo, od svih taktičkih sranja, najviše mu zamjeram što nije gospodin kao recimo Del Bosque. Opet, koga boli kurac? Hm...

Često svoje ekipe time zaštiti i cijeli fokus prebaci na sebe. To su ipak odlike vođe, iako ja smatram da može i drugačije.