Zebec je svakako  po uspjesima odmah do Otta, mozda čak i Ivić ispred Zebeca, ipak je sa ne prejakim Portom 1988 bio prvak Europe, a od Hajduka je 70-ih stvorio respektabilnu momčad. Ipak u ostalim klubovima koje je trenirao ( anjih je bilo oho ho)nije uspio napraviti ozbiljniji rezultat.

Trenera koji u cijeloj svojoj karijeri je od 10-15 pokusaja, samo jednom prošao prvo kolo euro kupova (Dinamo protiv ZTE-a, Toftu i slične smješne utakmice ne računamo) Ćiru Blaževića, smješno bi bilo spomenuti u tom društvu.

 

Od trenera mladje generacije, najviše cijenim Ivankovića, koji je ipak s Iranom u azijskim kvalifikacijama prosao na SP (što je jebeni uspjeh kako god okreneš), Kranjčar je napravio što će malo kome uspjeti u idzućih 50 godina (s manjim klubom u prvenstvu je bio uspjesniji od Dinama i Hajduka), a razni Gračani, Scorije, Dalići se tek trebaju dokazati. Nonsens je da Dinamo, Hajduk i izabranu vrstu vode trenerui koje im je to prvi trenerski posao (Bilic je doduše jednu polusezonu vodio Hajduka, i izgubio prvenstvo sa Zagrebom), a samim tim i nije čudo što nam je nogomet u takvom kurcu kakvom je.

 

kad pričamo o trenerima onda svakako treba napomenuti ui one koji su cijeli ičli većinu svog trenerskog posla posvetili radu s mladima, kao Branko Čavlović Čavlek, Biće Mladinić, Ivica Šangulin, Zdenko Kobeščak, Milan Djuričić. Danas se ne cuijeni rad s mladima, danas ovakvih imena nema, i poradi toga nogomet nam tone i tone...