Objavljeno 7.11.2008. | Nema komentara »
Trebalo je u obrani igrati kako je Vlak naredio da igraju u Zürichu. Ako si u gabuli, napucaj bilo kamo. Imali bi bolje izglede da im je Tanac zapovjedio da se na terenu ponašaju u skladu s nesposobnostima
Po broju lopti napucanih nikamo reklo bi se da su Tottenham i Dinamo
podjednaki. Možda bi to i rezultat sugerirao da su “modri” nikamo
napucali desetak lopti više. Ili bar dvije više. No zapravo je
Tottenham igrao svjestan svojih slabosti, a Dinamo se ponašao kao da je
Manchester u najboljim danima. Trebalo je u obrani igrati kako je Vlak
naredio da igraju u Zürichu. Ako si u gabuli, napucaj bilo kamo. U aut,
korner, uglavnom što dalje od gola, i pritom pokušaj loptu izbiti tako
da suparnik nikako ne može presjeći - ne dodavanje nego izbijanje - i
brzo organizirati akciju. Najbolje visoko u zrak, prema centru. Ako baš
ne možeš nebu pod oblake, a onda smiješ po zemlji. I tako je Dinamo,
igrajući na objektivnu razliku u kvaliteti, protiv Grasshopera prvo
riješio pitanje svojega gola, a onda zatrpao suparnički. I tako je
Tottenham… To jest, po broju lopti napucanih nekamo Tottenham se doimao
malo boljim od Dinama, a po broju smještenih u gol ispada da su Englezi
mnogo bolji od naših. Nisu baš toliko bolji, samo su jači. Utakmica u
četvrtak otkrila je što bi hrvatske momčadi na treninzima trebale
vježbati dok ne popadaju s nogu. Prvo bi ih trebalo istrenirati da mogu
trčati “do sutra”, a nakon toga bi trebale vježbati odigravanje pod
pritiskom, dok ne popadaju s nogu.
Ništa čudno što Modrić u Engleskoj odigrava bez suvišnih dodira
lopte. Uvijek su mu najmanje dvojica suigrača sami kao duhovi. Pa je
ili pas nakon kojeg će, bude li uspješan, netko sam ići na golmana, ili
će samo korektno dodati prvom slobodnom. Ali uvijek ima tih slobodnih.
Bar protiv Dinama. Za ime nogometa, u četvrtak smo se vratili u
sedamdesete i osamdesete. U to se doba pokojni Tenžera, kroničar
vremena, izrugivao svima koji su se smijali zapadnoeuropskim
“robotima”, koji o nogometu kao ne znaju ništa, ali su fizički bolje
pripremljeni pa pobjeđuju jugoslavenske umjetnike lopte. Još gore. Ovi
Englezi su bolje fizički pripremljeni, a mi nismo imali umjetnika, da
ga genijalnog grubijani polome i da se imamo na što žaliti. Tek malo
prosječnih klupskih igrača ispodprosječne lige, kojima je trener
zaboravio reći da nemaju pojma. Pa da se to što manje vidi, da bar kraj
svojeg šesnaesterca ne glume da nešto znaju, a kraj suparničkog je
dopušteno pretvarati se da si nogometaš.
A stvarno su sve radili pogrešno. Umjesto da pred suparničkim golom
udaraju iz sve snage, pa možda nešto ludom srećom i uđe, oni ni da bi.
A pred svojim, umjesto da zvekeću po lopti ko po najgorem neprijatelju,
oni je udarali ko da hodaju po jajima. Imali bi bolje izglede da im je
trener, svjestan kakvu ekipu ima, naredio da se na terenu ponašaju u
skladu s nesposobnostima.
[uredio Blue World - 07. studenog 2008. u 16:48]