Vjerojatno se sjećate filma “Beskrajni dan”, u kojemu fenomenalni Bill Murray glumi novinara meteorologa, koji čeka ukazanje svisca, koji nepogrešivo prognozira vrijeme. Međutim, glavnom glumcu se događaju čudne stvari, svaki dan je u svakom detalju isti i to ga dovodi do ludila...

Dinamov beskrajni dan traje već 38 godina, od 18. ožujka 1970. godine, kada su modri u Gelsenkirchenu izbačeni iz Kupa pobjednika kupova (0-1) i kada su zadnji put igrali proljeće u Europi. Od toga dana traju bezuspješni pokušaji Dinamovih predsjednika, direktora i nogometaša ne bi li razbili europsko prokletstvo. Bilo je u Maksimiru genijalnih trenera, poput Tomislava Ivića i Otta Barića, koji su s drugim klubovima dolazili do finala euro-kupova, bio je tamo i Ćiro Blažević, “trener svih trenera”, ali se redovito spoticao na prvoj stepenici, bilo je igrača koji su osvajali Lige prvaka (Prosinečki, Šuker, Boban, Šimić), ali ni jedan nije s Dinamom dočekao Božić u Europi.

Nisu pomogli ni vidovnjaci ni milodari

I Zdravko Mamić, poput Billa Murraya, svakog jutra budi se u šest u svojoj vili na Pantovčaku. Svakog jutra ga na radiju dočeka “... kako je dobro vidjeti te opet”, sluša iste jutarnje vijesti o ubojstvima, prijevarama i nesrećema na zagrebačkim ulicama. Nakon doručka, pogladit će perzijskog mačka, koji je jednako skup kao i Morales, i nazvati brata u Južnu Ameriku da sazna je li kupio kakvog novog “Andersona”. Vani ga čeka do neba odan šofer Robi. Svakog dana će se pred stadionom susresti s istim žicarom koji treba “mali novčani poguranac”, isti političar će mu lagati da će napokon dovršiti stadion, isti menadžer će ga pokušavati prevariti za postotak, isti kamatar će prijaviti da je neki od njegovih igrača sinoć zakockao toliko i toliko, a neizostavni dekor je i uvijek isti novinar, s istim pitanjem. I odgovor je uvijek isti: “Napokon ćemo dočekati proljeće u Europi! I nikoga nećemo prodati...”

Popodne je utakmica, Dinamo već 38 godina igra jednako loše, tek ponekad se približi europskim standardima. I već godinama sa sjeverne tribine dolazi huk: “Mamiću, cigane, odlazi iz svetinje!” Tek navečer mrvica zadovoljstva, pogladit će na hipodromu konja, nešto jeftinijeg od Sammira...

Da bi se riješio “zarobljeništva u prokletstvu”, Mamić je činio sve. Kao i Bill Murray. Išao je vidovnjacima i psihijatrima, vodio momčad na Mariju Bistricu i u Lourdes, kupovao hendikepiranoj djeci stanove, talentiranima klavire, no ni sve te “Božje donacije” nisu odagnale prokletstvo “beskrajnog dana”. Jedino još nije pokušao samoubojstvo. Svakog jutra ista “noćna mora”; točno u šest “kako je dobro vidjeti te opet”, perzijski mačak, isti žicar, isti političar, isti menadžer, isti kamatar...

Šestoga dana ovog mjeseca Dinamo igra na White Hart Laneu. Situacija je prilično čudna, da ne kažemo - apsurdna. Da bi Dinamov “beskrajni dan” potrajao koji dan dulje, pokušat će mu priuštiti njegovo najdraže dijete, Luka Modrić. Nogometaš, koji ga je obogatio za sedam idućih koljena, to krhko sitno stvorenje će mu pokušati zabiti “nož u leđa” i produljiti njegove noćne more. I trener, Harry Redknapp, koji je trenirao Roberta Prosinečkog i Niku Kranjčara i koji je izjavio da ni jedan hrvatski nogometaš ne bi mogao igrati u reprezentaciji Engleske. A sad, da bi zaradio 3,000.000 funta godišnje, ovisi baš o hrvatskim igračima. Ne samo o raspoloženju Luke Modrića, već i o inspiraciji Marija Mandžukića, ali i o razbuđenom Bošku Balabanu, kojega na zadnjim utakmicama “proklinju pauci” u rašljama...

Može se Slaven Bilić ljutiti koliko hoće, ali ne može pobjeći od činjenice da ga je Fabio Capello “ubio k’o zeca”. Bojim se reprize u Londonu, iako će ovaj put na sceni biti Branko Ivanković i Harry Redknapp. Jer, taj Harry, za kojega i Niko Kranjčar tvrdi da je “najveći mačak” engleskog nogometa, iščupao se iz šapa čak i velikog Arsenala (4-4) i taj Harry je najavio renesansu pijetlova iz sjevernog Londona. Čemu se može nadati jedan rasklimani i virusima izmučeni Dinamo, osim što će iza leđa imati tisuću navijača, koji će White Hart Lane pretvoriti u Maksimir. Neki “zalutali metak” Boška Balabana, drska bomba Ibaneza ili “dobar horoskop” Marija Mandžukića mogu odvesti modre do pobjede ili remisa. Ali, kako će profesor “štopati” Luku Modrića? Bojim se tog detalja...

Hoće li Dinamove muke ikad proći

Dinamo ima grozan score s engleskim klubovima. Nokautirali su ga Newcastle (1-2, 2-2), Fulham (0-3, 1-2) i Arsenal (0-3, 1-2), u prijateljskom ogledu s Nottingham Forestom jednom je remizirao (1-1), jednom izgubio (0-2), pobijedio je samo Leeds United 1967. godine (2-0, 0-0). Je li vrijeme da i toj “crnoj litaniji” napokon dođe kraj 6. studenoga u Londonu!

Kada 7. studenoga, točno u šest, zazvoni sat na Tuškancu, hoće li nestati taj “beskrajni dan” Dinamovih trauma, hoće li to biti kraj europskog sindroma? Hoće li profesoru Ivankoviću napokon pljeskati, hoće li Dini Drpiću prestati vikati gadosti, hoće li Boško Balaban postati ljubimac publike i hoće li utihnuti “Mamiću, cigane”. Hoće li na mom Borongaju, “Kod Fulira”, dečki uz “žuju” napokon reći: “Kak’ smo sinoć španali!” Ili će me nakon svih tih sanjarija pod egidom “Danas je sutra” nazvati neki ironični glas i reći:

“Čini mi se da previše pijete, gospodine Židak!”

 

copyright by jutarnji.hr

these fine lines have been brought to you by the one and only: tommy zidak