I onda dobije čovjek hrpu minusa ako napiše da bi mi trebali imat dvije ekipe. Jednu za kvalifikacije, jer vidjeli smo da omladinci protiv Meksika uopće nisu loši, kao ni polurezervna postava protiv Sjeverne Irske. A druga za prvenstvo kad se ostatku zvjezdica bude htjelo igrati, kad saznamo kolike su premije, kad Luka Bulić bude pisao motivirajuće pjesmice, kad se bude puštalo radnike s posla ranije (državna služba, naravno).

Naravno, sve ovo govorim u poluozbiljnom tonu, iako s obzirom koliko talenta imamo stvarno bi si tu i tamo mogli dozvoliti njemački pristup i mix jedno 35+ igrača u kvalifikacijama i onda probrati najbolje za prvenstva. Sve ovo bi vrijedilo da ne postoji nešto što se zove kozmička pravda, koja povremeno (a slučajno to bude u trenucima kad najviše treba) ne dozvoljava beskičmenjacima, ulizicama, poltronima, uguzima, društvenom talogu, da se veseli i raduje. Možeš imati i sreće i zavaravati i sebe i sve oko sebe, ali ne možeš dovijeka.

Što se tiče Bilića i njegovih predstava, u njegovom mandatu možeš nabrojati 4-5 takvih utakmica, u Čačićevom ih samo u ovim kvalifikacijama ima 5. Bilićev problem je bio što je forsirao neke svoje pulene, ali forsirao do granice kad je vidio da će kurca postić s time. Pokrivač na beku, Ivan Jurić, itd. Imao je sreće u nesreće pa je kažnjen odmah u prvoj utakmici s takvim egzibicijama. U mandatu servisera, gledamo to kao u filmu Dan svisca. Znaš što će se dogoditi, točnu prognozu kažeš još poslije Ukrajine, opet misliš da će možda biti drukčije, ali ne može biti. Jer lopov uvijek na kraju bude kažnjen i to tamo gdje ga najviše boli. Ne na kaznama Uefe praznih tribina, ne na novčanim kaznama jer smo #punikobrod, nego na rezultatu. Rezultatu koji HNS bagru drži godinama, koji im omogućuje da rade to što rade, da se rugaju s ovim usranim narodom.