Liverpool je na kraju potpuno zasluženo prošao dalje i dokazao kako je bolja momčad od Villareala, no sinoćnja utakmica još je jednom pokazala kako nogomet zna biti nepredvidljiv i koliko su teze o 'strojevima koji melju sve pred sobom' često pretjerane. Da, kad su u elementu, puni samopouzdanja i potpuno opušteni, igrači Liverpoola zaista 'lete' i 'metu' sve pred sobom, ali to ipak nisu strojevi, nego ljudi. I to uglavnom vrlo mladi.
Baš se dobro vidjelo koliko je ih je taj rani gol i furiozan početak Villareala izbacio iz takta, osjetila se nesigurnost i grč u njihovoj igri, daleko je to bilo od onog Liverpoola kakvog najčešće gledamo. Jednostavno, proradila je glava, a kad do toga dođe, onda se sve mijenja i više razlika u kvaliteti nije toliko važna. Kad se usporede utakmica na Anfiledu i prvo poluvrijeme sinoć, tko bi rekao da se radi o praktički istim igračima, istom sportu i utakmicama odigranima u razmaku od samo tjedan dana? Da je poveo odmah na početku, Liverpool bi možda 'pregazio' domaćine, a ovako je opasno visio i nije bio daleko od ispadanja u dvoboju u kojem je već proglašen pobjednikom.
Mislim kako se danas kod analiza zanemaruje taj psihološki element. Crtaju se formacije, uspoređuju igrači i važu sustavi igre, a zaboravlja se da nogometaši, koliko god dobri bili, nisu strojevi i da čak i oni najbolji vrlo lako izgube samopouzdanje i sigurnost kad stvari krenu neželjenim tijekom. Pogotovo u ovako važnim utakmicama na najvišoj razini. Sinoć smo vidjeli da ni Liverpool nije imun na to, kao što smo se to već uvjerili za City. Baš me zanima kako će se oni postaviti večeras, s kojim gardom, a posebno kakva će im biti reakcija ako stvari krenu loše po njih. Ponajviše iz razloga što su propustili riješiti ovaj dvoboj već u prvoj utakmici. Real je po tom pitanju nekako najjači u ovom društvu, za njih uvijek imaš osjećaj da se mogu dignuti i vratiti kad već izgledaju poraženi, jednostavno imaju taj gard i stav.