Očito je kako u današnjem nogometu rezultat prve utakmice više nije toliko važan kao nekada. Nije bio ni u ovim posljednjim godinama do ukidanja pravila gola u gostima, a pogotovo nije sada, kad se sve svodi na to tko više da u dvije utakmice, i kad ne moraš kalkulirati i taktizirati da ne bi slučajno primio gol kod kuće. Ispada kako je najvažnije kako će stvari poći u uzvratu, tko će preuzeti taj toliko spominjani 'momentum'. To se čak ne mora dogoditi ni na početku uzvrata, imali smo posljednih sezona već toliko primjera gdje momčadi okreću dvoboje u kojima su već bile prežaljene.
Sad je aktualna priča s Realom, ali vratimo se malo u bližu povijest. Sjetimo se kako je United nakon 0:2 na Old Traffordu eliminirao PSG, kako je Tottenham okrenuo Ajaxa ili Juventus Atletica. Posebna je priča Barcelona. Onaj preokret protiv PSG-a već je postao antologijski, no znao se katalonski klub naći i na 'krivoj' strani (Roma, Liverpool) nezaboravnih utakmica. Naravno, još su svježa sjećanja i na Dinamovo slavlje protiv Tottenhama.
Nekad prije, pogotovo u devedesetima, osnovni cilj svake momčadi prije prve utakmice eliminacijske faze bio je zabiti/ne primiti pogodak. Domaćin bi bio zadovoljan i s 0:0, dok gost ne bi imao ništa protiv minimalnog poraza s postignutim pogotkom, jer bi mu taj pogodak omogućavao da u uzvratu i s 1:0 prođe dalje. Ukratko, puno se više pažnje pridavalo obrani i taktičkom nadmudrivanju s posebnim naglaskom na taj famozni gol u gostima dok je to pravilo još vrijedilo. Danas, kad pogledamo sve ove preokrete, ispada da uopće više nije toliko važan rezultat prve utakmice, nego način na koji će se otvoriti druga. Ako momčad koja ima negativan rezultat iz prve utakmice, prva zabije u uzvratu i preuzme momentum počinje jedan potpuno drugi dvoboj u kojem rezultat prve utakmice i realni odnos snaga momčadi praktički 'padaju u vodu'. Pa čak i ako stvari ni u uzvratu ne krenu najbolje, dovoljan je samo jedan gol situacija se može promijeniti u potpunosti. Tad na scenu stupa 'psiha'. Da je PSG, recimo, poveo 2:0 u Madridu, a mogao je, lako moguće da bi Real doživio jedan od težih poraza na svom stadionu. Ovako, dogodila se jedna greška Donnarumme/suca, momentum se okrenuo, i uloge su se u sekundi promijenile.
Jučer je City poveo 2:0 odmah na startu, nekad bi to značilo praktički jednu nogu u finalu, ali danas takvi postulati više ne vrijede. Koji je razlog tome, teško je reći, vjerojatno je tu više faktora. Možda današnji treneri nisu taktički potkovani ili jednostavno ne žele tako igrati, možda igrači nisu ti koju mogu ispratiti taktičke zahtjeve ili se jednostavno radi o trendu koji nameće napadački nogomet privlačan gledateljim i sponzorima. Nekad kući dobiješ 2:1 u prvoj utakmici, pa si nezadovoljan jer si primio gol, a danas izgubiš 2:0 ili 3:1 i znaš da imaš šanse, treba ti samo jedan gol u pravom trenutku koji će ti dati impuls.
Kakav tko voli nogomet, stvar je osobnog ukusa. Ovakve utakmice pune golova i preokreta teško je ne voljeti, no moram priznati da se nekad uhvatim u razmišljanju kako mi nedostaju one stare taktičke bitke, gdje se gol iščekuje kao nekakav mitski trenutak koji izaziva emocije za pamćenje. Kad golovi ovako padaju kao na pokretnoj traci, to mi ponekad izgleda čak i neozbiljno za ovakvu razinu natjecanja. Ne znam, onako kako je Alaba ispao kod drugog gola, to da stoper u županijskoj ligi napravi, trener bi ga ubio u pojam, a on 'ladno to napravi u polufinalu Lige prvaka. Kao da gledaš NBA u kojem se obrana igra poluaktivno, i gdje samo gledaš kako što prije doći u napad. No, dobro, to je već vjerojatno pitanje nostalgije.
[uredio Ante - 27. travnja 2022. u 13:54]