Europski nogomet je otišao u malo silaznu putanju kod velikana unatrag zadnjih par godina jer su nekako u padu, a talijanski nogomet je već dulje u toj silaznoj putanji iako su svake godine sa jednim klubom napravili iznenađenje i dogurali daleko u europskim natjecanjima. Time se ne umanjuje uspjeh Norvežana koji su napravili sjajan posao. 

Dinamo je srušio nekoliko velikana zadnjih par godina i to pod Čačićem, Kopićem,Krznarom itd. Ono što se pokazalo kao izuzetno važnim je imati neku strukturu momčadi koja gaji sličan način igre i ima usađenu filozfiju koja je automatizirana i uigrana. Ako se zadrži taj kostur momčadi, onda samo nadgrađuješ na te igrače pojačanja te gradiš momčad. Dinamo je to imao u Livakoviću, Oršiću, Petkoviću, Ademiju i KTC-u godinama, a onda su tu druga mjesta popunjavali mladi talentirani igrači od kojih je veći broj posao reprezentativcima.  

Ta uigranost je recimo se vidjela i protiv Brazila sa Oršićem i Petkovićem koja nam je donijela polufinale SP-a. Dinamo je mijenjao trenere, no uigranost i kretanja na terenu tih igrača su ostala...

Kod nas se jako puno prodaje, puno se mijenja trenere, a kada se nađe dobitna kombinacija se ne radi na zadržavanju, već kako što bolje utržiti rezultat. Živi se od danas do sutra...Norvežani su dobiili upravo to, većina igrača iz iste Akademije i Norvežani, ugiranost i prepoznatljiv stil igre. 

Problem nastane što nakon euro uspjeha te velikani "očerupaju" za igrače, onda ne stigneš istom kvalitetom nadomjestit  i igra krene patiti i u domaćem prvenstvu jer nisi uigran. Nakon toga ide otkaz, pa ti se čitav koncept uruši. Momčad se gradi godinama, a rasproda se u danu. Mnogi predsjednici, uprave, SD-ovi taj dio ne shvaćaju, ne žele shvatiti ili im je zarada važnija, pa uvijek kasnije nastrada trener. Kod nas su problemi puno dublji, no dobar ambicizan trener može klub podignuti na veću razinu kao Bjelica 2018, ili kao što kombinacija Rijekinih trenera krenuvši sa Kekom radi već dulji niz godina gdje iz momčadi izvlače više nego li ona vrijedi.