Odakle krenuti?

Ajmo prvo s atmosferom. Ovo ja inače zovem ''kokičarskom'' publikom. Zapanjujuće je kako svako druga osoba oko mene na početku utakmice u rukama drži kikiriki, koštice, kokice i ostale grickalice. Zapitam se jesam li u restoranu ili na utakmici. Kokičarska publika postala je navijačka tek kada su se kokice požderale. Nažalost, to se desilo u trenutku kad su Rusi već otišli na nedostižnu prednost. Ne znam razlog zašto je na početku dvorana bila poluprazna, ali na kraju je bila ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta. Obzirom da su Rusi realno kvalitetnija momčad od Hrvatske, publika je trebala odigrati svoju ulogu kako bi se razlika smanjila. To nije bio slučaj i za atmosferu ide palac dolje. Što bi trebalo učiniti da zagrebačka publika donosi prevagu reprezentacijama? Meni prvo pada na pamet da bi trebalo zakonom zabranati ove prodavače pistaćija po tribinama, bilo kakav pokušaj prodaje najoštrije sankcionirati, baciti u lisice i okove svakog prodavača po hitnom postupku.

O utakmici. Meni je najbitnije što su momci sve pokušali i što su dali sve od sebe. Razlika u kvaliteti nije u individualnoj klasi, već najviše u taktičkoj obučenosti i uigranosti, a tu su Rusi miljama ispred. Osobno sam ugodno iznenašen kako su naši izgledali čitavo prvenstvo, gotovo bez pogreške. Danas su ipak taktičke mane došle do izražaja. Prvi gol Rusi izlaze iz presinga dugom loptom preko čitavog terena. Naš igrač to ne isprati i ajd' ćao, 1-0. Drugi gol pogreška Jelovčića i ne znam koga još, čovjek se ubacuje u prostor, naša dvojica ostanu u raskoraku, ne znaju koji će ga preuzeti i 2-0. Treći gol je najbezvezniji. Šut gotovo sa centra, Bajrušević se umjesto da zauzme poziciju i zatvori drugu stativu te iskontrolira prostor ispred golmana nalazi u promatračkoj misiji, gleda Jukićevu paradu, a za to vrijeme baćuška kupi loptu i zabija za 3-0. Gubili jesmo, ali sveukopno nismo izgledali loše. Najgori dio utakmice je prvih 10 minuta drugog poluvremena kad smo izgledali pogubljeno. Zadnjih 10 minuta, uz probuđenu publiku, je bilo šuper. Odlično smo igrali sa 5 igrača i možda je trebalo ranije krenuti sa takvom igrom. Na kraju krajeva, isto je izgubiti 5-0 ili 4-2, izgubio si polufinale i nema više povratka. Nije ovo utakmica u skupini da kalkuliraš sa gol razlikom.

Sve u svemu, bez obzira na pogreške, svim igračima i Stankoviću naklon do poda. Stvar je da je ovo bio susret amatera i profesionalaca i rezultat nikako nije mogao biti drugačiji. Čak smo im dobro i parirali. Evo, da pokušam slikovito dočarati kako ja vidim razliku Hrvacke i Rusije. Jedan moj jako dobar prijatelj je odlučio prije 5 godina učlaniti se u klub tajlandskog boksa kako bi ispucao višak energije. Što je vrijeme odmicalo, njemu se makljaža sve više dopadala, boravio u dvorani svaki slobodni trenutak i palo mu na pamet okušati se na jednom turniru slobodne borbe u Splitu. Na turnir su došli svakakvi likovi, i rekreativci, ali i tri profića. Junak naše priče je imao peh da mu je ždrijeb u prvom kolu poklonio profesionalnog UFC borca (nemam pojma kako se zove). Iako je prijatel za sebe mislio da je životinja (jer već 5 godina svaki dan trenira) i da je spreman za meč, u ringu je izdržao 50-ak sekundi. Frajer ga razbio ko beba zvečku. Kao u onoj uvodnoj špici za crtić SuperTed (ako se netko još sijeća) - bacio ga je u smeće poput stare vreće. Nažalost, moj prijatelj nije dočekao svemirsko biće da mu udahne novi život pa su dečki u bijelim mantilima, sa crvenim križom na leđima, morali reagirati. Rezultat svega je da 15 dana nije mogao izaći iz kuće, na poslu otvorio bolovanje.

Poanta priče je da možeš biti ne znam kako spreman, ali ako kao rekreativac ulaziš u ring sa čovjekom koji živi od toga – onda možeš biti sretan ako u određenom trenutku ne tražiš zube po podu. Naši su izdržali do zadnjeg gonga i na tome im svaka čast!

Isprike na predugom postu, odoh sad na svoju rekreaciju sa devet rekreativaca. Igrat ćemo po futsal pravilima