tri stvari
podjelom na Superligu i Uefina natjecanja, ta ista Uefa ostaje bez sponzora, TV novaca i bez mogućnosti i volje financirati sirotinju
imali bi Superligu i imali bi natjecanje za ostatak nešto tipa FIBA Cup koji apsolutno nikog ne zanima i kojeg hrvatski klubovi odbijaju igrati jer im je nezanimljiv i skup
po meni je osnovna stvar zadržati mogućnost da prvak Islanda ima priliku biti prvak Europe. Kreće od prvog pretkola, ali ima šansu
sad će netko reći da nema baš nikakve šanse, ali nije imao niti 1984/74/64, pa su to danas zlatna vremena
što se tradicije tiče, to je vrlo sklizak teren jer nešto što je tradicionalno 1980, ne mora više biti tradicionalno 2020 ili nije bilo tradicionalno 1960. Dva primjera
Union St.Gilloise se bori za naslov u Belgiji i sve puno priče a tko su ovi, nikad čuo i slično. Odeš vremeplovom u 1970. i svi te čudno gledaju na takvo pitanje jer je to najveći belgijski klub. Club Brugge? Tamo neki klubić iz Flandrije. Cercle Brugge je glavni klub u gradu. Koja je onda njihova tradicija, ona današnja kada nitko ne zna za njih ili ona iz 1970?
drugi primjer: plakalo se i naricalo tu nad sudbinom Parme i kako su ispali u treću ligu i kuku lele etc. Ta ista Parma kada se pojavila početkom devedesetih je bila talijanski PSG, klub koji se pojavio niotkud, odjednom dobio ogroman novac, počeo kupovat igrače - sve to u 20. po veličini gradu u Italiji. Nisu Crespo, Veron i Zola došli iz omladinske škole Parme. Danas su tradicijski klub. 1990. su bili Carpi na steroidima
[uredio ian wright - 27. ožujka 2022. u 09:18]