2008. protiv Turske me najviše naživcirao linijski sudac. Klasnić zabije, ekstaza, a Bilić SKAČE na i oko tog suca i traži zamjenu, tipičnu u završetku utakmice dok vodiš. Linijski stoji i gleda u prazno, potpuno ignorira Bilića. Slaven kao da je znao da je pitanje života ili smrti. Nije dopuštena zamjena koja je morala biti dopuštena da se dečki dobiju, smire i pripreme za kraj. Ostalo je povijest.

Inače, tad sam bio u srednjoj i taman se popularizirao fejs kod nas. Idućih mjeseci je doslovno pola cura iz škole dobivalo zahtjeve i poruke od Turaka. 

Prvo prvenstvo koje sam baš pratio i da se sjećam svake utakmice je bilo us94.Dan danas kući paninijev album imam..

Baš bolna je bila 96.Prvo veliko natjecanje,dobra ekipa i onda sudacki lopovluku...a mi mladi i naivni.

98 ekipa u napona snage,sad već iskusniji za veliko natjecanje...I dan danas nemogu ciri oprosti Prosineckog i igranje sa bolesnim Bobanom koji je i sam tražio izmjenu na poluvremenu.Bas smo dobri bili i još poveli i onda pljus.

Pratim i navijam za hrvatsku repku odkad postoji. Bilo je sjajni pobjeda i bolni poraza.

Daleko najbolniji je poraz od Turske. Ono nije poraz, ono bila apokalipsa. Nikad prije ni poslije se nisam radi nogometa tako osjecao. Poraz 96' od Svaba mi isto dalje stvara nelagodu u trbuhu nekako vise nego poraz od Francuza 98'. Ali i to polufinale strasno pecka. Jos jedan bolan poraz mi je bio Portugal 2016. Zdrijeb otovren, Portugal igra catenaccio, Perisic pogada stativu...kontra i primamo gol u 117. minuti. Uff!

Ali pustimo poraze jucer smo pobjedili odlicnog protivnika i mogu reci da je pobjeda bila slatka i bas mi je sjela! Jos da pokleknu Francuzi u ponedjeljak.

#cometobesiktas

Kao i neki ovdje se također samo sjećam slavlja po gradu, vožnja u autu sa starcima tog prvenstva 98.

Sjećam se da smo u Osijeku apsolutno svi u parku imali Šukerove dresove... nezamislivo nešto što se tiče tog tipa danas.

Gledao sam, ali nisam bio previše svjestan što se događa, sjećam se da sam crtao hrvatsku zastavu tijekom utakmice protiv Njemačke.


Meni je ta Turska 2008. definitivno poraz koji sam najteže podnio u životu što se tiče sporta općenito. Još sam bio dosta mlad i u tim godinama kad ispadneš s prvenstva, iduće ti se čini kao ga moraš čekati cijelu vječnost. Taj neki užasni osjećaj praznine da je sve prošlo i da nema povratka je sam po sebi grozan, a doživiti ga na onakav brutalan način je jednostavno nezamislivo.

Isto tako, najdraža mi je pobjeda protiv Danske. Zapravo, ne znam je li najdraža ali definitivno najemotivnija. Uvjeren sam da se od te Turske do te Danske zatvorio neki divovski začarani krug kroz koji je ova reprezentacija prošla u tih 10 godina i mi koji smo to sve skupa prošli s njom.

Mi smo tu utakmicu protiv Danske valjda 4 puta "izgubili" - jednom kad smo od ekipe koja tad nije izgubila ohoho spušili dosta nesretan i pacerski gol u prvih 60 sekundi, jednom kad Rebić nije zabio 1 na 1, jednom kad je Modrić promašio penal i još jednom kad je Modrić odlučio da ne pucamo penale prvi....

No nama je očito bilo suđeno taj dan. Dogodilo nam se sve na što smo navikli, a opet se nismo htjeli predati. Valjda iz nekog inata i frustracije za sve ono ranije.



Kad je Rakitić zabio onaj penal bio sam s preko 10 ljudi u prostoriji i svi su plakali ili bili na rubu suza.

Nisam to nikad u životu prije ni poslije vidio...

Turska me skucala kao i vecinu ovdje.. Nekih tjedan dana tupi pogled i preispitivanje smisla svega ovoga. Tocno se vidjelo na kvalifikacijama poslije da su i igraci psihicki rastureni. Mucno i bas nam je trebao taj dvomec u dodatnim kvalifikacijama da malo rascistimo neke stvari. 

Ta Turska mi je pomogla i da lakse progutam Shakhtar i ona 2 gola u sudackoj nadoknadi. 

Finale me ne boli toliko, kad te jedna ekipa redovno tovari nekako se i pripremis na to, a i imali smo jako puno produzetaka i bilo je za ocekivat da se to vidi na terenu. Jedino mi je zao nacina, ono simulatorsko fortnite smece Griezman i smijesni penal.. Al smo napravili korak naprijed i otisli do finala.

Ima potencijala