najgora dva poraza?

četvrtfinale protiv njemaca 1996., jer je bila krađa. gledao s ocem i pokojnim stricem, skočili sva trojica i počeli se grliti kad je šuker zarolao köpkea i onda urlikanje na švedsku prostitutku i podlog sammera.

guba klinsmann je u sedmoj minuti morao dobiti izravni crveni karton, ali sundell je navlačio za njih i dao mu žuti.

polufinale protiv francuske 1998., jer sam gledao uživo.

otac zove dva dana prije utakmice i kaže »ako želiš gledati polufinale, kreni prema parizu. imam karte!«.

došla me cura iz japana posjetiti, ostavio sam joj ključe od stana i rekao da se vraćam za četiri dana (imala je ukupan odmor od deset dana ... gluposti koje radiš u dvadesetima) i hop na vlak.

stižem u pariz, nađem se s ocem i njegovim prikama, vodim ih po gradu i prevodim i onda pravac stadion saint-denis. svugdje atmosfera odlična, nikakvi incidenti. francuzi se slikaju s nama, mi s njima, sve opušteno.

na poluvremenu tražim nešto za jesti jer sam umirao od gladi. na putu sam do sjedišta uz stepenice, kad stadion počinje urlikati, a spiker »avec le numéro neuf ...«

ja sav ozaren stignem do svog mjesta, izvlačim fotokameru iz torbe, bum! 1:1, lilian  ... jeba te, dva gola propustio u polufinalu spletom nevjerojatnih okolnosti. drugi gol thurama mnogi ofenzivci ne bi opalili. bilo je teško za probaviti, ali opet, nakon toga se rutinski sredila nizozemska za broncu i donekle utjehu. glavno da je blažević glumio majmuna s prosinečkim na klupi.

dvije najljepše pobjede? 1998. protiv njemaca. njemci su bili sve do ranih 2000.-ih neprijatelj svakog razumnog ljubitelja nogometa koji je preferirao tehničku i atraktivnu igru. brutalni, prljavi a uspješni ... dođe ti da povratiš.

nikad neću zaboraviti svoje prvo sp 1982., brazil sa sócratesom i zicoom, krađa s penalima protiv jugoslavije (grande pantelić!), i schumacherovo masakriranje battistona bez kazne za koje je zaslužio čekićem po fontaneli -- kasnije je javno rekao da će drage volje battistonu platiti zubara … italija mi je kao devetogodišnjaku tada spasila djelomično vjeru u nogomet.

još s uvodom krađe od 1996., bio sam ekstra napaljen. najavio sam na pravnom fakultetu u marburgu pobjedu od 4:0, na grohotan smijeh nazočnih.

i onda utakmica ... crveni wörns, prva šaka u glavu jarni, druga šaka u drob vlaović, i knockout šuker. gledati one svinjske face (bez uvrede svinjama) vogtsa i klinsmanna smrznute i očajne, jer ih je hrvatska nategla bez vazeline ... neprocjenjivo.

dolazim idući dan u dresu hrvatske u biblioteku ... svi nešto mrmljaju, ali šute kao pizde. šutim i ja, ali se cerim cijelo vrijeme.

2018. protiv britanaca u polufinalu. uvijek bahati bez osnove i bez obzira na limitirane selekcije i igrače. neobrazovani otočki balkanci su tada dobili pečat. perišić i mandžukić su ih fino poslali na spavanje.

za finale sam bio u vlaku, zahvaljujući lošoj vezi nije bilo te napetosti kao kada gledaš uživo ili isprekidano. kasnije sam gledao sažetak i normalno da te uhvati razočaranje, pogotovo zbog tijeka utakmice i griezmanna, ali stigli smo korak dalje i imao sam utisak da to nije bio naš zadnji na natjecanjima.

najgore neriješeno? 2008. protiv turske, tu smo bili zreli za naslov. nikad neću zaboraviti kako je slaven nakon gola ljubio privjezak ili novčić, nisam siguran. mislim da je bila sveta gospa ili nešto slično. skačemo prika i ja, još nismo stali a ono izjednačenje, o jeba te tito ... penali su bili jasna stvar, znao je svatko unaprijed, vjerojatno i sami igrači. rakitić je tada izgubio balun prije gola, ali kasnije vidiš kako veliki i najveći igrači izvuku lekcije iz tih situacija, a to je hrvatska bila te famozne 2018. godine.

dodatak: samo veliki karakteri mogu dati intervju kao slaven izravno nakon te utakmice, kapa do poda.

honorable mention:

poraz od portugala 2016., ivan stativa, oni kontru i gol i još psihopat uzme naslov ... bože sačuvaj. a igrali smo jedan od najboljih turnira, pod čačićem, djelovali smo moćno. srna je bio izvanredan, a otac mu je tijekom prvenstva preminuo tada.

neriješeno protiv rezervne hrvatske iz oceanije 2006. - graham poll i josip šimunić oboje ušli u povijest, legendarni duo. s hrvatskom uvijek šokovi, a tek se natječe manje od 30 godina.