Kad smo već nostalgični, da i ja zagnjavim sa svojim iskustvima...
Srećom (a možda i ne, stari se) pamtim dobro sve naše nastupe na velikim natjecanjima. Prve kvalifikacije za Euro 96, najprije pobjeda u Španjolskoj u prijateljskoj mislim još 1994, tu nas je svijet počeo tek upoznavati u ona jebena ratna vremena, nama je ta pobjeda bila važnija od puno toga. Odlične kvalifikacije, pobjeda u Estoniji na stadionu kakvog danas kod nas imaju u 3. ligi, pobjeda nad Italijom u gostima, ludilo u Splitu protiv Italije poslije Oluje i naš prvi nastup na Euru, meni osobno najdraća pobjeda protiv branitelja naslova Danske, to mi je bilo i prvo pijanstvo jer nas je frend pozvao u vikendicu (meni je od kuće bila udaljena cca 50 km pa se putovalo vlakom i sat vremena pješice haha, nevjerojatno) i nespretno ispadanje od Nijemaca (bilo je sudačkog poguranca, ali i kretenski Jerkanov penal, pa je Bilić htio nogom lupiti mislim Ziegea ili koga već, dosta toga smo sami usrali na toj tekmi, iako je Šukerov gol bio velemajstorski, iskreno se ne sjećam kad sam uopće zadnji put vidio rolanje golmana na nekoj ozbiljnoj tekmi). Francuska '98 je biloa genijalna, rutinski prolaz skupine, Rumunji iz dva penala Šukera i onda gaženje Nijemaca, jebiga, tu je sudac isključio Wornsa za start za kojeg '96 se nije davao ni žuti karton. Polufinale isto nevjerojatna tragedija, povedeš nakon jedne od top 5 asistencija koju sam ikad vidio, kad jednim pasom izbaciš full obranu i super štopanje i realizacija Šukera. I onda se još ne smiriš i već je 1-1 i to ti zabije čovjek koji je u životu postigao samo ta dva gola u cijeloj jebenoj karijeri. EP 2000. smo propustili, jebiga, ona dva remija sa Jugoslavijom ili kak su se već zvali su nas ubili. SP 2002 je bilo grozno, stari, nemoćni, razmrdani i takvi uspijemo iskrumpirati Talijane, ali izgubiti od ovih divljih južnoameričkih ekipa koje nam ne odgovaraju, pogotovo Meksiko, a Ekvador je jedna od najgorih naših tekmi ikada. Euro 2004 u Portugalu mi je isto bilo grozno, jedna od po imenima najslabijih ekipa, iako nismo bili baš totalna truba, ali je kapetan bio Živković (svaka čast na vrlo pristojnoj karijeri, ali ipak za kapetana nije bio), antipatični Otto Barić, velike vrućine, baš grozno prvenstvo, još smo remizirali sa Švicarcima na početku i već se pakirali kući, ali onda dobra tekma s Francuzima i vjerojatno najveći promašaj ikada u našoj ekipi od Mornara (drugi je Kramarić protiv Španjolske prošle godine). Na kraju su nas Englezi našamarali, iako smo poveli. SP 2006 mi je žao samo zbog toga jer se igralo u Njemačkoj i bili smo kao domaćini, još smo i najbolje odigrali protiv Brazila kad smo izgubili, jebiga, fulali penal protiv Japana i remi s Australijom nakon 2 vodstva. 2008 mi je najteža jer sam bio na tekmama s Asutrijom, Njemačkom i jebenom Turskom i to je bilo ludilo totalno, ono razvaljivanje Švaba u Klagenfurtu je bilo čudo, došli smo doma drugi dan predvečer i to samo zato jer smo imali obljetnicu mature, možete misliti na kaj smo ličili. A nakon Turske, kaj reći, sjedaj u auto i bez jedne riječi povratak u Varaždin, čak nas ni slovenski policajci na granici nisu ništa pitali jer su vidli da smo mrtvi. Šteta, jer je na tom prvenstvu atmosfera bila strašna, ekipa vrhunska i onda takva tragedija u zadnjoj sekundi. Nakon toga opet pušiona za SP 2010, kad su nas Englezi lijepo dvaput satrali i još ležerno izgubili u Ukrajini za lagano vraćanje dugova s Wembleya. 2012. strašno teška grupa s 2 finalista, od kojih najbolja generacija Španjolske u povijesti, jebiga, veselili se pobjedi protiv Irske, ali su je i ostali pobijedili pa uzalud, još je svima u sjećanju ona šansa Rakitića pred kraj, kao i barem jedan čisti penal (na Ćorluki, a i na Mandži je bilo dosta sumnjivo) nedosuđen. SP 2014 u Brazilu je bilo neko čudno, sjebao nas sudac protiv Brazila, dobili raspali Kamerun i onda nas ubije onaj divlji Meksiko s onim luđakom na klupi. Ali cijelo to prvenstvo smo bili neki u kurcu, Niko Kovač nije imao baš odnos s igračima i sve je to nekako čudno djelovalo pa i nije čudno za debakl. Meni je jako žao Francuske 2016., tu smo igrali odličan nogomet, najviše pamtim remi s Češkom, tad sam jurio iz Zagreba doma s nekakve poslovne edukacije, čopio me presretač na autocesti pol sata prije početka utakmice (od tad sumnjičavo gledam u retrovizoru svaki crni Audi na autoputu, a i ne vozim ni milimetra više od ograničenja), nekako izmolio "normalnu" kaznu i onda se dogodi onaj prekid kad smo nakon odlične igre i 2-0 vodstva imali situaciju da je skoro tekma prekinuta zbog baklji, tad sam stvarno mislio da zar to ima jebenog smisla, ono, jebeš i Hajduk i Dinamo i Mamića i sve, igra hrvatska reprezentacija. NEsretno ispali od Portugala, koji je imao čudesan strah i respekt prema nama, igrali su maltene bunker i onda pogodimo stativu u 117. minuti i 30 sekundi kasnije fasujemo gol. Za 2018. se nema kaj posebno reći, ludilo cijelo vrijeme, iako nas je tekma protiv Danske prilično ohladila jer smo ušli u nju sa stavom da kaj koji Danci, nemaju pojma, lagano bude 3-0 i onda gol u prvoj minuti, još kasnije Modrić fula penal (iako je Rebić ono morao zabiti), a i Subašić bio čudesan jer rijetko koja ekipa pobijedi koja fula dva penala u raspucavanju. Finale mi je bio specifičan događaj, rođak je išao za svećenika i baš je taj dan imao mladu misu i to je onda poslije slavlje kao i kad je svadba, misa završi oko 12, ručak počinje oko 13 i tak, to se očekuje do u noć da se slavil, bilo 150 ljudi, muzika, sve, a ja samo pogledavam kako da šmugnem oko 16 jer mi šogor čuva mjesto u kafiću i dolazim u kafić ko kreten, u odijelu i kravati haha, nisam se stigao ni presvući i onda se tako zalijevamo pivom nakon 1-1, a na kraju se ionako napili od tuge i jada i došao razdrljen pješke doma, kako se i priliči kad se dolazi iz svatova ujutro. Žena samo rekla, mogel si i doma s nama gledati, manje bi te glava boljela :-)
Prošli Euro su mi isto Španjolci uzeli života, najprije kad su jebeni Švedi zabili Poljacima gol u 95. minuti i poslali nam Španjolce umjesto sebe, već sam tad se pomirio s porazom, onda ipak se ponadaš, složili doma atmosferu, roštilj, ekipa, navijanje, igra grozna, vodimo a centra prošli nismo, onda kretenski golovi i na kraju na nekakvo ludilo 3-3, mrtva šansa Kramarića i opet minutu kasnije dobijamo gol i to nam zabije jebeni Morata i to velemajstorski (a dobivao je prijetnje smrću jer je neki penal u skupini fulao ili kaj već), a i već je smrdjelo na pušing čim nam je za 2-1 zabio onaj Azpilicueta, taj je otprilike golgeter kao i Thuram.
Kaj se tiče tekme s Francuzima (da budem ontopic), očekujem muški pristup tko god da igra i da po mogućnosti izvučemo remi ili pobjedu
Eto, malo sam pretjerao s upisom, ali baš su mi navrla sjećanja :-)