Cristiano Ronaldo, Bale, Modrić, Di Maria, Benzema s jedne, Robben, Ribery, Schweinsteiger, Müller i Mandžukić s druge strane... da se naježiš ! 

Ipak, neki feeling mi govori da će u finale proći Bayern. Jednostavno mi djeluju malo kompletniji u svim fazama igre, dok je Real u fazi obrane dosta ranjiv, ali protiv slabijih ekipa uspiju sakrit tu manu u svojoj igri, no protiv Borussije Dortmund ( koja igra strašan i najljepši nogomet za moj ukus ) vidjelo se da su vrlo ranjivi, i da je Borussija bila malo spretnija u prvom susretu u Madridu, Real ne bi bio u polufinalu. Svejedno, malo je nedostajalo u uzvratnoj utakmici da Borussija ne ponizi Reala do kraja. 

Ovako skupoj ekipi Reala u kojoj samo dvojica igrača ( Cristiano i Bale ) vrijede skoro 200 milijuna eura ( iako nerealne cifre ali tako je to u modernom nogometu. čitaj biznisu ) takve se stvari nesmiju događati, da ne kažem da su nedopustive. 

Problem kod Reala već godinama je taj što nemaju dobar balans između obrane i napada, Mourinho je jedini trener u zadnjih 10-ak godina koji je probao izbalansirat taj nedostatak u igri Reala, no svlačionica se zbog nekih drugih stvari okrenula protiv njega i tu je svaki pokušaj i priča završila. 

Netko će reći da je Bayern odigrao dosta neuvjerljivo u četvrtfinalu protiv Manchester Uniteda i da to nije bilo na razini Bayerna na koju smo naučeni, ali treba uzeti u obzir da je Manchester uvijek Manchester, bez obzira na slabiju sezonu. Osim toga, nijednoj ekipi niji lako igrati kada protivnička ekipa igra praktički bunker, i kada svih 11 igrača stoji iza lopte na svojoj polovici, tako je United igrao i u Engleskoj i u uzvratu u Münchenu. Nije nevažno dodati i činjenicu da su Bayernu nedostajali Schweinsteiger i Javi Martinez, dvojica veznih igrača koji su srce veznog reda i ekipe.

Zašto me drži taj čudni feeling da će ipak Bayern proći u finale ? Zato što za razliku od Reala, napadači Bayerna igraju obranu, dok u Realu to nije slučaj. 

Cristiano Ronaldo je vrhunski igrač, možda i najbolji na svijetu ( nekome je Messi  ) i naravno da je udarna snaga Reala u fazi napada, ali u fazi obrane nije previše aktivan, i ne samo on, nego i Benzema, dok u Bayernu i Mandžukić i Ribery igraju obranu i pomažu obrani. 

Zaključak : minimalna prednost Bayernu zbog bolje izbalansiranosti u ekipi. Ali sve je otvoreno i bit će to prava nogometna poslastica za sve nas zaljubljenike u nogomet. Jedva čekam !!! 







Atletico Madrid - Chelsea    50 % - 50 %



Dvije ekipe koje su slika i prilika njihovih trenera.  

S jedne strane Simeone, s druge strane Mourinho.

Ovo će biti šahovska partija između dva vrhunska trenera, jednoga koji je na dobrome putu da postane jedan od najboljih i najcjenjenijih svjetskih trenera, i drugoga, koji je već sada ušao u legendu. 

Kada jedna momčad u dvije utakmice nadigra Barcelonu u svim segmentima nogometne igre, osim što joj se treba skinuti kapu i odati počast, treba je se početi bojati. Da, bojati. 

Mnogi od vas ( i ja ), vjerojatno nisu preozbiljno shvaćali Atletico Madrid što se tiče Lige Prvaka ove sezone, bar ne na početku.

Činjenica je da je ta ekipa u odnosu na Real, Bayern, Barcelonu, Psg, Chelsea itd. manje razvikana, manje bogata i skromnija.

I upravo to je ono što je snaga Atletico Madrida. Ta skromnost, anonimnost, taj romantičarski feeling Robin Hood-ovske ekipe koja se hrabro i neustrašivo bori protiv puno moćnijih i bogatijih klubova. 

Igra koju pruža i prikazuje Atletico Madrid je fenomenalna, nevjerojatna. Tolika količina borbe i trke dugo nije viđena. 
Ali nije to bezglavo trčanje, nije to igra po principu nabij i trči, ne-ne ! 

Kad se pogledaju malo linije kretanja Atletica, kako se cijela ekipa kreće naprijed-nazad, kako iznose loptu sa svojih 20 metara, kako u svakom trenutku znaju što i kako žele, kako nema panike, kako drže i čuvaju loptu, kako u par poteza i dodavanja dođu do protivničkog gola i stvore šansu za gol, to je zapanjujuće. To je toliko izvježbano i dovedeno do savršenstva. Nevjerojatno !! 

Nema tu 9868486804 dodavanja kao kod Barcelone, nema tu petljanja, carinjenja lopte 3 dana i 3 noći, nema tu "tika-take" , i bolje da je nema ! 

Stile igre Atletico Madrida je jednostavan, brz, pragmatičan i učinkovit. Ubadaju kao osice, u svakom trenu drže stvari pod kontrolom i nemože ih ništa iznenaditi. 

Simeone je i kao igrač (veliki igrač) bio  jednostavan, bio je veliki fajter i uvijek je ostavljao srce na terenu. 

Takva je i njegova ekipa Atletico Madrida kojom u maniri iskusnog generala koji je preživio tisuće bitki dirigira i vodi. 


S druge strane je Chelsea. 


Ekipa koja kao ni Atletico nije bila među ozbiljnim favoritima za finale Lige Prvaka, a ipak su tu, nekako su se dogegali. To je Mourinho. 

Mnogi ga nevole, mnogima je odvratan, arogantan, mnogi ga doživljavaju kao trenera čije ekipe igraju dosadan i defanzivan nogomet. 

Ali čovjek ima rezultate, svoje ime i karijeru stvorio je na takvom stilu igre, na pragmatičnosti iznad svega. 

Ako je Atletico Robin Hood ovog natjecanja, onda je Chelsea Dark Prince. Takav dojam stvaraju.

Chelsea nema atraktivnu igru, nikad ju nije imao. Jedini put kad su osvojili Ligu Prvaka prije 2 godine, bilo je to na tihi, pomalo skroman način ali u isto vrijeme spektakularan. Drogba koji igra lijevog beka, Ramires koji panenkom vara i lobuje Valdesa, otpisani i zaboravljeni Tores koji sam neometano pretrčava 50 metara, zaobilazi Valdesa i pogađa za finale, a onda u finalu kralj Didier u zadnjim minutama glavom fenomenalno pogađa i vraća Chelsea u život i onda pogađa zadnji penal i donosi velik vrč Romanu Abramoviću. 

Iako više nema Drogbe na žalost navijačkog puka Bluesa, ovaj današnji Chelsea je još kvalitetnija ekipa od one koja je unazad 2 godine iznenadila cijeli svijet i osvojila LP. 

Posebno bih istaknuo 2 igrača, Hazarda i Williana. Ta dvojica svojom nogometnom genijalnošću sposobna su uništiti i rasporiti utrobu svake obrane. 

Mourinho je u jednom trenu valjda dosadio i sam sebi, pa je pokušao u svoj stil igre uvesti novitet ( u maniri Guardiole ) i oprobati igru bez pravog napadača, sa lažnom devetkom. 

Kako se to nije pokazalo izrazito dobrim i pametnim potezom nakon prve utakmice protiv PSG-a, kad je uvidio da je vrag odnio šalu, Mourinho je u uzvratnoj utakmici zaigrao sa čak 3 špice i u zadnjim minutama utakmice uspio zabiti taj drugi gol koji ga je katapultirao u polufinale Lige prvaka. 

Chelsea je ekipa sastavljena od prekaljenih iskusnih igračina ( starih mačaka ), počevši od golmana Čeha, Terryja, Colea, Lamparda, Ivanovića...

Kad se tim "starcima" pridodaju mladi lavovi extra kvalitete poput Hazarda i Williana, u prvom planu, onda taj Chelsea postaje moćna i respektabilna ekipa koja je u stanju pobjediti svakoga a naročito u dvije eliminacijske utakmice, što je Mourinhova specijalnost jer on svoje ekipe sjajno pripremi u taktičkom i psihološkom smislu.

Dugo sam analizirao, razmišljao, promišljao i secirao prednosti i mane Atletica u odnosu na Chelsea, i obrnuto, i došao sam do zaključka da je taj dvoboj i te dvije utakmice potpuno ravnopravne i da tu ne da nema favorita, nego nemogu nikome dati ni onih 1 % prednosti u odnosu na drugu ekipu. 

Zaključak : iako na papiru manje zvučan i atraktivan par od drugog polufinala Reala i Bayerna, ovaj dvoboj Atletica i Chelseja mogao bi ponuditi čak i više preokreta i veću dramu u dvije utakmice. Osobno bih volio da prođe Atletico, možda zato što sam nogometni romantik pa padam na te priče o Robinu Hoodu i na slabije klubove u borbi protiv  moćnijih i bogatijih klubova. Ovo je apsolutno izjednačen dvoboj i također jedva čekam da počne jer ne sumnjam da ćemo svi skupa uživat u fenomenalnim utakmicama i nogometu.