Holiga najbolje objasnio:
Taktički je to bila epska bitka. Prvi put ikad je Pep Guardiola vodio momčad protiv svoje Barce i prvi put ikad ulazio u utakmicu znajući da je u podređenom položaju – ne samo zato što su mu nedostajali jako važni Alaba i Robben (Ribery već možda i nije toliko bitan), a Lewandowski igrao poluspreman i s maskom na licu, nego i zato što je Barcelona naprosto jača. Bayernu je trebalo jako puno sreće i genijalna taktika da bi izvukao dobar rezultat pred uzvrat.
Probao je Pep onime što je Gary Lineker na Twitteru nazvao 'taktičkim samoubojstvom'. Ako je momčad na papiru i izgledala defenzivno, s petoricom primarno obrambenih igrača, na terenu se ubrzo ispostavilo da su najpotentnijem svjetskom napadačkom triju Messi-Suarez-Neymar suprotstavljena samo trojica u zadnjoj liniji. Uz Benatiju i Boatenga tu je bio i Rafinha, smješten na lijevu stranu, na Messija. Bila je to prevelika ludost da bismo je pripisali pogrešci: vjerojatnije je trener odlučio riskirati žestokim visokim presingom i striktnim pokrivanjem čovjek-na-čovjeka u fazi obrane, pa rano iznenaditi Barcu i izboriti gol u gostima koji život znači.
Na početku susreta, izgledalo je kao da na klupi Bayerna sjedi Marcelo 'El Loco' Bielsa, jedan od Guardiolinih mentora: i formacija 3-4-1-2, i visoki presing s jako visoko postavljenom zadnjom linijom, i man-marking njegove su prepoznatljive postavke. Idealist kakav jest, Bayernov trener kao da je želio pokazati da je Enriqueva Barca nedovoljno radikalna, da je skrenula s njegova puta, počela se oslanjati na individualnu klasu i kontre. Međutim, premda je Enriqueov sustav bio uobičajeni 4-3-3 koji u fazi obrane postaje 4-4-2, njegovi su igrači također agresivno i visoko pritiskali, pa su se uvodne minute pretvorile u frenetičnu jurnjavu s puno rizika s obje strane.
Nakon 20 minuta čiste taktičke 'pornjave', Bayern se prebacio na nešto konzervativnijih 4-1-3-2, s time da je Rafinha prešao na desnog beka, a Bernat na lijevog. Uslijedile su i Barcine rotacije – primjerice, Messi je sve češće ulazio u sredinu, Rakitić se povlačio nešto dublje i udesno. Do tada smo već vidjeli par sjajnih Barcinih prilika koje je spašavao Neuer, također na tridesetak metara od svog gola skinuvši loptu glavom sa Suarezove kopačke; s druge strane, Lewandowski je imao veliku šansu.
Kako je vrijeme odmicalo, a posebno u drugom poluvremenu, Bayern je sve uspješnije držao loptu, ne upuštajući se pritom u nepotrebne rizike: fascinantan je podatak da je Barcelona napravila 28 driblinga, a gosti samo tri. Posjed i uspješnost dodavanja također su polako naginjali na njihovu stranu, Bayern se približavao i po broju udaraca na gol (iako u cijeloj utakmici nijedan nije uputio u okvir!). I kad se već činilo da će Guardiola – uz puno sreće i ne genijalnu, ali sve učinkovitiju taktiku – izvući remi ili možda čak i više od toga, ukazao se – Messi.
I dotad je Argentinac bio najbolji na terenu, ali u posljednjih je petnaestak minuta postao… Nešto drugo. Neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar, deus ex machina. S dvije-tri upravo božanske intervencije riješio je utakmicu i vrlo vjerojatno Barci osigurao finale. Kad je kod drugog gola prošao Bayernovu obranu kao da je vrtna garnitura, fintom se našalio s Boatengom i poslao ga po ćevape, a zatim svojim trademark potezom – Englezi to zovu „The Messi chip“ – rutinski prebacio najboljeg golmana na svijetu, zaista sam mislio da će nakon toga izaći s terena, uzeti curu za ruku i otići doma na večeru… Pa zašto da više igra s tim balvanima?
Ali nije, jer je najveći ikad – nego je još i genijalno asistirao Neymaru za 3-0. Može netko drugi povremeno uzeti Zlatnu loptu ili ga privremeno preteći u trci za suludim rekordima, ali ako je Cristiano Ronaldo najbolji igrač na svijetu, onda je Messi – izvan konkurencije. U trenucima poput onih u srijedu navečer, Messi poništava svu taktiku i vraća nogomet korijenima: od najglamuroznijih svjetskih arena do betonskih terena na kojima neki lokalni Kruno baca suparnike u očaj nenormalnom vještinom i čistom radošću loptanja.
Novinaru nije preostalo napisati više ništa o njemu što već nije napisano. Ni Pep Guardiola, potpuno utučen poslije utakmice, nije imao ništa pametno za reći. Mogao je samo ponoviti ono što je i ranije konstatirao: „Ne postoji sustav niti trener koji ga može zaustaviti“. Ni HTV-ov komentator nije imao riječi, ali je refleksno ispalio možda i najbolji komentar u svojoj karijeri: 'Šuti, Drago, i divi se.'
Najbolje će biti da šutimo i mi. Ionako Leu nemamo što drugo reći osim – hvala.
***Gianni Infantino, najpoznatija talijansko-švicarska verzija loto-djevojke - Saša Ibrulj----///Svanut ce taj dan...-///-***Cenosillicaphobia: Strah od prazne krigle piva ---"Mamicu pronevjeritelju, odlazi iz svetinje!!!"---