Umro Stjepan Bobek

miha1

Dokazano ovisan

Pristupio: 12.11.2004.
Poruka: 17.481

22. kolovoza 2010. u 12:55

http://www.vecernji.hr/sport/nogomet/preminuo-legendarni-stjepan-bobek-clanak-181699

Pokoj mu duši.

Uvijek mi je bilo žao što nije igrao za Dinamo.

Obrisan korisnik

Pristupio: 12.03.2009.
Poruka: 17.274

22. kolovoza 2010. u 12:59

rest in peace

miha1

Dokazano ovisan

Pristupio: 12.11.2004.
Poruka: 17.481

22. kolovoza 2010. u 13:03

I B92 javlja o njemu.

http://www.b92.net/sport/fudbal/vesti.php?yyyy=2010&mm=08&dd=22&nav_id=453390

Najbolji igrač Partizana u povijesti.

Konfuzije

Većinski vlasnik Foruma

Pristupio: 20.11.2004.
Poruka: 24.135

22. kolovoza 2010. u 13:11

Pokoj mu duši

227398

Tufi

Željan dokazivanja

Pristupio: 08.06.2010.
Poruka: 405

22. kolovoza 2010. u 13:20

Nema više najvećeg majstora fudbala na našim prostorima. Jutros u 00.25h, prestalo je da kuca srce Stjepana - Štefa Bobeka.

Legenda Jugoslovenskog fudbala i Partizana, rođen je 3. decembra 1923. godine u Zagrebu.

Više od jedne decenije osvajao je srca ljubitelja fudbala svih klupskih boja, kao istinski virtuoz fudbalske veštine igrao je maštovito, elegantno i sa nonšalantnim šarmom, majstorski je baratao loptom, sa velikim radijusom kretanja kao leva polutka bio je nenadmašni dirigent igre Partizana i reprezentacije, a uz sve, još uvek je strelac-rekorder u reprezentaciji sa 38 golova.

Rođeni solista kome je po klasi najčešće pripadala glavna uloga na otvorenoj sceni, igrač koji je lako nalazio rešenja i u najtežim situacijama da saigraču pripremi idealnu priliku za gol ili sam zatrese mrežu. Imao je i svoje nezaboravne tehničke finese: umirivanje lopte vrhom kopačke, zatim „rolanje" i udarac petom koje su mnogi kopirali, propuštanje lopte, varke telom prilikom driblinga... Čitav arsenal majstorija!

Ostvario je niz rekorda koje do danas niko nije potukao :

- Za Partizan je odigrao 478 utakmica i postigao rekordnih 425 golova. U klupskim analima beogradskih „crno-belih" još uvek je najbolji strelac.

- Na prvenstvenoj utakmici ,,14. oktobar" - Partizan (1:10), koja je odigrana 8. juna 1946. godine u Nišu, postigao je devet golova i to je još uvek pojedinačni ligaški rekord na jednoj utakmici.

- U drugom kolu Fudbalskog kupa Jugoslavije 1951. godine Partizan je kao domaćin pobedio Slogu (Petrovac na Mlavi) sa 15:0, a Bobek je sa osam postignutih golova još uvek strelac-rekorder na utakmicama Kupa.

- Takode u sezoni 1951. godine, Bobek je u susretima za Kup postigao 16 pogodaka i ostao strelac-rekorder i u Fudbalskom kupu Jugoslavije.

- Kao prvi na listi najboljih strelaca reprezentacije Jugoslavije sa 38 golova (Galić 37, Savo Milošević 37, Blagoje Marjanović 36, Mitić 32 gola, itd.), Bobek drži još jedan rekord: u neisprekidanom nizu odigrao je 44 utakmice za državni tim (Durkovič 39, Boškov 37, Tirnanić 32, Galić 31 utakmicu, itd).

Zabeleženo je da nije stigao da prve korake sa fudbalskom loptom napravi jureći za „krpenjačom", jer je već sa dvanaest i no godina(!) bio član zagrebačkog HŠK Derbi u kome je, pošto ovaj klub nije imao omladinsku ekipu, odmah postao prvotimac! Sticajem okolnosti (slavni strelac Lešnik napustio je klub), klub ga registruje kao 14-godišnjaka i Bobek od 1936. godine počinje da se penje stazama do najvećih fudbalskih zvezda.

U Derbiju Bobek je igrao polutku i halfa i na turniru koji je 1937. godine održan u Zagrebu u čast proslave 30-godišnjice ŠK Croatia, predstavio se kao fudbalsko „čudo od deteta".

Igrajući do 1938. godine za Derbi, Bobek je fudbalski put nastavio u ŠK Zagreb, u koji ga je doveo trener ekipe, nekadašnji reprezentativac Rudolf Rupec. Posle skoro četiri godine našao se u ekipi HŠK Ličanin. ali je tada već bilo izvesno da će stići do zenita - do ekipe zagrebačkog Građanskog. Naime, trener zagrebačkih „plavih" Marton Bukovy video je u njemu velikog fudbalskog asa u najbližoj budućnosti, tako da mu je poklanjao posebnu pažnju i zasebno sa njim vežbao.

Bobek je postao igrač Građanskog početkom 1945. godine, kad je ovaj imao najbolju ekipu u svojoj istoriji. Imao je i sreću da je naišao na vrhunskog učitelja kome mnogo duguje za slavu koju će kasnije doživeti. A kad je u jesen 1945. godine došao u Partizan, zajedno sa Glazerom, Brozovićem, Zlatkom Čajkovskim i Matekalom, kod trenera lijesa Špica usavršio je sve što je već bio naučio, s tim što je novi trener od izrazitog solo-igrača napravio stub budućeg velikog Partizana.

U „crno-belom" dresu Partizana Bobek je igrao punih 13 godina i postigao rekordan prošek od 0,88% golova po utakmici (478 susreta - 425 pogodaka)!

Osvajao je sa drugovima u Partizanu dva državna prvenstva (1947. i 1949. godine), dok je četiri puta trijumfovao u Fudbalskom kupu Jugoslavije: 1947, 1952, 1954. i 1957. godine. Dvaput je bio najbolji strelac: 1945. godine (igrao za JA) sa osam golova i u prvenstvu 1953/54. godine sa 21 pogotkom. Kad je Partizan osvojio prvu šampionsku titulu, u sezoni 1946/47. godine, Bobek je na 23 utakmice postigao 24 gola (najbolji golgeter bio je Velfl sa 28 golova).

U jednom periodu njegovog igranja za Partizan, „crno-beli" su spadali medu najbolje klupske ekipe u Evropi. U niz velikih uspeha spadaju i nezaboravne pobede nad Realom iz Madrida, budimpeštanskim Honvedom. ekipom AC Milan, sjajne igre i uspesi u Južnoj Americi, Skandinavi-Šteta što u njegovo vreme ranije nije bilo kupova UEFA.

Za reprezentaciju Beograda igrao je 16 puta (12 golova), a za nacionalni tim Jugoslavije odigrao je 63 utakmice i postigao rekordnih 38 golova. Prvi je reprezentativac koji je posle drugog svetskog rata slavio „zlatni jubilej" - 50 utakmica za reprezentaciju (8.novembra 1953. protiv Izraela 1:0 u Skoplju).

Debitovao je na prvoj utakmici najboljeg tima nove Jugoslavije 9. maja 1946. godine u prijateljskom susretu protiv Čehoslovačke (2:0) u Pragu. Na toj utakmici igrala su devetorica debitanata - svi sem Branka Plešea i Franeta Matošića: Monsider, Stanković, Kokeza, Pleše, Horvat, Simonovski, Tornašević, Mitić, Bobek, Matošić, Kacijan.

U revanš utakmici protiv Čehoslovaka, 29. septembra iste godine u Beogradu, naš tim je pobedio sa 4:2; Bobek je postigao prvi gol za reprezentaciju.

Učestvovao je na olimpijskim fudbalskim turnirima 1948. u Londonu i 1952. u Finskoj, osvojivši oba puta srebrne medalje. Na prvom turniru na svakoj od četiri utakmice postizao je po jedan gol, a 1952. posebno je briljirao na obe utakmice protiv SSSR-a (5:5 i 3:1), na kojima je takođe po jedanput zatresao mrežu.

Kao član našeg slavnog „olimpijskog tima" bio je nedostižan u tandemu sa Rajkom Mitićem i druga dva člana „Čarobnog četvorougla", halfovima Čajkovskim i Boškovom.

Učestvovao je i na dva svetska prvenstva, 1950. u Brazilu i 1954. u Švajcarskoj. Iako smo u to vreme možda imali najjače reprezentacije u istoriji, zaustavljani smo od boljih protivnika: u Brazilu od domaće reprezentacije (0:2), a 1954. u Švajcarskoj od svetskog prvaka SR Nemačke (0:2).

Na utakmici protiv Turske (5:1), koja je odigrana 17. oktobra 1954. u Sarajevu, Bobek je postigao tri gola i prestigao dotadašnji rekord legendarnog „Moše", koji je do toga susreta bio strelac-rekorder reprezentacije sa 36 golova. Pauzirajući posle ovog susreta (četiri utakmice) zbog bolesti, Bobek i u sledeća četiri susreta nije postigao nijedan pogodak.

Od dresa sa državnim grbom oprostio se 16. septembra 1956. u susretu protiv Mađarske (1:3) u Beogradu.

Kad je prestao sa igranjem i skinuo klupski dres Partizana 26. oktobra 1958. godine na utakmici protiv Crvene zvezde (2:3), posvetio se trenerskom pozivu. Počeo je sa juniorima „crno-belih" i kad je 1959. položio trenerski ispit, vodio je varšavsku Legiju, polovinom 1960. postao je trener Partizana i tri sezone uzastopno (1960-1963) osvajao titulu državnog prvaka. U dva duža perioda radio je u Grčkoj, zatim kratko u Turskoj i Tunisu, a jedno vreme je bio „tehniko" zemunske Galenike, zagrebačkog Dinama i skopskog Vardara.

Stjepan Bobek je rodonačelnik one posleratne plejade fudbalera koja je bila, i koja će ostati najređa dragocenost fudbala sa velikim F. To je profil graditelja, šahiste, dirigenta...Treba li još neka metafora?
Trkača koji na utakmici apsolviraju po jedan maraton, razarača, startera – uklizača, skakača koji su strah i trepet plemenitog napadačkog soja, kostolomaca koje mrze sopstveni navijači, bezglaviih šprintera nesposobnih da dešifruju geometriju napadačke taktike ima na svakoj fudbalskoj ledini treće lige. Ali igrači koji brzo trče, ali još brže misle, koji poseduju osećaj za pravovremene poteze, koji najpre namerom , a zatim loptom šalju saigrača u prazan prostor, koji dovode posadu protivničkog bunkera u očaj matiranih, to su prave svetske retkosti. Njih otkrivaju i prebacuju sa kontinenta na kontinenent na krilima miliona dolara da bi ushićivali milone gledalaca. Oni su kao DNK, najplemenitija živa materija kojom se prenose geni kvaliteta igre, kojom igra od fizičkog postaje takmičenje duha.

Kako je Bobek bio prvi, verovatno i najizrazitiji u sintezi rafinirane tehnike i taktičkog graditeljstva, on je svojim primerom najviše i uticao na težnje igračai čežnje klubova i publike za tim profilom fudbalskog maga. Taj ne baš atletski Bobek, od zalizane frizure do uglancane pete, pre salonski nego atletski tip, bio je projekcija naj...igrača jugoslovenskih stadionskih gurmana.

Čak ni ona, valjda najređa fudbalska vrsta – golgeterska, nije u podneblju naših naravi imala tako nepodeljeno divljenje kao igrač duha, šahista sa kramponima, fudbaler koji nadigrava, po mogućnosti čak po malo i ismeva.Nadtrčati, nadskočiti to je deo atletike, ali nadmudriti, nadigrati to je fudbal. Iz jugoslovenskog otpora prema svemu što je sirova snaga, nasilje, izvire i ovo odbacivanje kondicionog fudbala kao antiteze igre. A Stjepan Bobek je bio otelotvorenje TEZE IGRE.

Dostojanstvo, da ne kažemo otmenost, tihi životni optimizam, pažljivost u razgovoru, nenametljivost u gostoprimstvu, ono sve ređe osećanje da čovek duguje sebi kontrolu ponašanja, a u drugima ljubaznost i vedrinu, takva je ličnost Stjepana Bobeka.Ne, nije on uzdržani Englez pod našim suncem. Spontanost i temperament nisu kod njega iza rešetaka, već su oplemenjeni rečju i gestom.

Svestan da je živeo za tri čoveka i fizički i psihički, da je od fudbala donbio sve - čak i infarkt, Bobek je ipak bio čovek unutrašnje ravnoteže. U svakom razdoblju njegove karijere, on je davao dela koja i dalje odolevaju vremenu i jačaju korenje kulture fudbala. Još za života, Stjepan -Štef Bobek Zagrepčanin, Beograđanin, Atinjanin, građanin sveta, čudo od deteta, golgeter, šahista loptom i učitelj IGRE, ušao je u Panteon jugoslovenskog fudbala.

Neka mu je večna slava i hvala.

Vreme i mesto sahrane biće naknadno objavljeni.

Obrisan korisnik

Pristupio: 22.08.2010.
Poruka: 17

22. kolovoza 2010. u 13:25

R.I.P.

Obrisan korisnik

Pristupio: 10.06.2009.
Poruka: 5.057

22. kolovoza 2010. u 13:26

Ne razumijem retardirane kretene koji stavljaju minuse na ovo.

Pokoj mu duši.

ian wright

Moderator

Pristupio: 19.05.2005.
Poruka: 66.015

22. kolovoza 2010. u 13:38

pocivao u miru

Stjepan Bobek: "Žao mi je što nisam nikad igrao za Dinamo"

Ponedjeljak, 15.03.2010.

"U Srbiji se nikad nisam osjećao kao stranac. No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama." kaže Štef Bobek, kojeg nogometne enciklopedije uspoređuju s najvećim asovima svjetskog nogometa.

Nekadašnji nogometaš Stjepan Bobek, rođeni Zagrepčanin, nekada član najbolje postave Građanskog, ali i beogradskog Partizana nakon 1945. godine, i danas se u mnogim nogometnim enciklopedijama, ne samo s ovih prostora, spominje isključivo u društvu najboljih svjetskih nogometaša. Uspoređuju ga s Puskasom, Didijem, Vavom, Peleom, Cruuyfom, Maradonom, Platinijem, Zidaneom...

Budući da vrijeme nudi zaborav, a slova i papir su uvijek dobar podsjetnik, ova je priča o Stjepanu Bobeku sjećanje na vrijeme kada je nogomet bio nešto posve drugo. A Bobek je, čuli smo jednom od Otta Barića, mogao kroz povijest igrati baš u svakoj najboljoj momčadi na svijetu.

Danas 87-godišnji Stjepan Bobek živi u Domu umirovljenika u Šumatovcu. Nogometni klub Partizan nesebično već godinama vodi brigu o svojoj legendi, igraču koji je 1995. godine na svečanoj sjednici kluba, u povodu 50. godišnjice kluba, proglašen i najboljim igračem u klupskoj povijesti. Prisjetio se sada svih detalja svoje karijere i životnog puta, koji je oličenje filmskog scenarija, uostalom, o njemu su pisane i knjige. Sjajna je ona beogradskog novinara Mile Kosa, a iznimna i našega Fredija Kramera, s naslovom koji odgovara njegovu životnom stilu: "Stjepan Bobek - nogomet, moj život."

"Nogomet sam počeo igrati u Derbyju, iz zagrebačkoga Trnja. Već 1938., s 15 godina, bio sam u Zagrebu, a nakon ustoličenja 'endehazije' poslan sam u Beč na godinu dana u ondašnji Wacker, valjda kako me ne bi mobilizirali. Kada sam se 1942. godine vratio, čekalo me mjesto u Ličaninu, imao sam propusnicu za nesmetano kretanje i treniranje. Nisam ići želio u vojsku, ali sam bio zaposlen u jednoj kaznenom ustanovi."

Ratna epizoda se zakomplicirala, mobilizacije su bile sve češće i Bobek bi zacijelo završio na bojišnici da se nije dogodio senzacionalan transfer. Inicirao ga je mađarski trener Martin Bukovy.

"Sređeno mi je da kao domobranski djelatnik igram za Građanski, koji je tada bio odlična momčad, a Bukovy je bio prototip modernog trenera. Pozvali su me i u reprezentaciju, a bio sam oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile."

No, NDH se raspala, mnogi su igrači opet završili u logorima, čak i Stjepanov brat Otto, a samoga Štefa odmah su kao pravog igrača priključili momčadima JNA.

"Pripao sam momčadi KNOJ-a koja je nastupila na beogradskom turniru. Igrao sam jako dobro, pa su me počeli nagovarati da prijeđem u vojnički klub koji se tada osnivao. Danas mi nije žao, iako mi se tada nije išlo iz Zagreba. Tako je započela moja epizoda u Partizanu." kazao će Bobek.

Nevjerojatno je s koliko lakoće svoj zanimljiv i neočekivan životni put Bobek može sabrati u nekoliko rečenica: "Žao mi je što nikada nisam igrao za Dinamo. Pa, ja sam Zagrepčanin, ali ne mogu reći nijednu lošu riječ o Partizanu. To je moj klub, tu sam se afirmirao i postigao sve. Zagrebu sam ostao nogometno dužan, ali uvijek pamtim dvije utakmice za reprezentacije Zagreba, kao gost 1948., kada smo svladali reprezentaciju Praga, i godinu kasnije, kada smo sa čak 5-2 nadvisili reprezentaciju Beča. Bio sam proglašavan najboljim igračem. Volim se sjećati tih utakmica... No, u Srbiji su me sjajno primili, tu se nikad nisam osjećao kao stranac. Uostalom, u Partizanu je uvijek igralo puno Hrvata - Zebec, Šoštarić, Brozović, Glazer, Firm, Čajkovski... No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama, kluba iz moga grada. Volim sport i ne zanima me politika."

O Franji Tuđmanu kao predsjedniku Partizana kazao je: "Bio sam sretan kad je rekao da smo Ico Hitrec i ja najbolji nogometaši koje je gledao. I u Beogradu je Tuđman govorio da navija za Dinamo. Nije često dolazio na utakmice, bio je predsjednik Sportskog društva Partizan, ne samo nogometnoga kluba. Bio sam dva puta kod Tuđmana kada je bio predsjednik Hrvatske, zajedno smo gledali utakmicu Croatije i Newcastlea, a i dvoboj s Bosnom i Hercegovinom 1997. godine. Zadnjih desetak godina više me liječnici ne puštaju na put..."

Inače, Partizan i danas vodi brigu o svom najboljem nogometašu svih vremena. "Nogomet mi je podario prekrasan život." govori Bobek, koji je uvijek napamet znao prvu postavu Građanskog, Partizana i reprezentacije Jugoslavije iz 1952. godine, koja je u dvije utakmice protiv Rusa slavila s ukupnih 8-6.

"Iz antologijskih jedanaest, koji smo 1952. osvojili srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Finskoj, iza mađarske 'lake konjice', petorica su rođena u Zagrebu - Horvat, Čajkovski, Vukas, Zebec i ja. No, samo je Ivica Horvat tada igrao u zagrebačkome klubu, Dinamu, dok smo Čik, Čajkovski, Zebec i ja bili u Partizanu, a Bajdo Vukas u Hajduku. U prvoj smo utakmici lako poveli s 5-1. Potom smo u zadnjih dvadesetak minuta primili čak četiri gola. U uzvratu smo opet bili dobri, bolji u obrani i pobijedili s 3-1. U svlačionici smo nakon druge utakmice sami sebi govorili da se sada možemo mirno vratiti u domovinu."

I danas mnogi, tvrdi Bobek, napamet znaju taj sastav: Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec. Obožavao je, priznaje, velike utakmice: "Prije utakmice protiv Crvene zvezde nisam mogao spavati. Ali, i tako neispavan znao sam ih s drugovima slomiti, pobijediti sa čak 7-1. To je bila motivacija." Danas? Koliko je mogao, pratio je nogomet. I navijao za Hrvatsku: "Za koga, bre, drugog?"

"Naš je Štef Bobek najveći, veći od svih." kaže Fredi Kramer, autor knjige o Stjepanu Bobek, "Nogomet je moj život", koji je kazao: "Poželio sam napisati ovu knjigu, jer u Zagrebu nikad nismo prežalili što je u Građanskom odigrao samo jednu sezonu, a zatim otišao u Partizan. Ipak, uvijek je oduševljavao i Beograđane i Zagrepčane svojom igrom i ponašanjem."

Biografija

Rođen 3. prosinca 1923. godine, u Zagrebu, a u karijeri je igrao za Građanski i Partizan. U dresu beogradskih "crno-belih" odigrao je 466 utakmica i postigao 413 golova. Jedan je od osnivača NK Partizan i prvi počasni član ovog uglednog kluba. U karijeri je popularni Štef zabio više od tisuću pogodaka, a za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 63 utakmice, zabivši čak 30 golova. Igrao je na dva svjetska prvenstva (1950. i 1954.), bio član glasovitog olimpijskog sastava iz 1952. godine (kao i 1948.) Trenirao je nekoliko jugoslavenskih klubova i stranih klubova (Dinamo, Partizan, Vardar) i osvojio pet naslova, dva kupa (grčki i tuniski) te jedno prvo mjesto u drugoj saveznoj ligi, s Vardarom.

S bratom Ottom i danas proživljava svoje utakmice

Ivan Ćurković, bivši predsjednik Partizana i proslavljeni vratar te član Srpskog olimpijskog odbora, redovito posjećuje Stjepana Bobeka: "Vrlo dobro izgleda, lucidan je, a dijelimo sreću i zadovoljstvo što nas je Beogradski nogometni savez ovih dana, na svoju 90. obljetnicu, proglasio članovima jedanaestorice veličanstvenih u beogradskom nogometu. Štefa redovito posjećuje i brat Otto, a s njime i danas 'živi' svoje utakmice."

Osim njih, gotovo svakodnevno mu dolaze novinar Mile Kos, koji je napisao prvu knjigu o njemu, a od Zagrepčana na privremenome radu u Beogradu Dragan Milanović iz predstavništva Hrvatske gospodarske komore i nekadašnji nogometaš Lokomotive i Zagreba te novinar i publicist Pero Zlatar.