Stručni stožer i neki igrači su inscenirali tihi rat s novinarima, koji su doista benevolentni prema nacionalnoj momčadi, o igračima se pišu hvalospjevi kad treba i kad ne treba.

BAD BRÜCKENAU - Cico Kranjčar je uvijek zadovoljan! Kad izgubimo utakmicu s Poljskom, on je “zufrieden”, kad Pletikosa proguta gol iz kornera, Cico je zadovoljan. Kad Niko igra slabo (iako, molim vas lijepo, nikad ne igra slabo), izbornikov komentar glasi: “Ich bin Zufrieden”. Jedino nije “zufrieden” kad vidi novinare, iako će i to demantirati. “Jako sam sretan što sam s vama...”

Ispod nasmijanog lica i šarmantno intonirane maske, iza te fasade miješaju se bijes i nezadovoljstvo. Stručni stožer i neki igrači su inscenirali tihi rat s novinarima, koji su doista benevolentni prema nacionalnoj momčadi, o igračima se pišu hvalospjevi kad treba i kad ne treba, a povremeni “iščašeni” članci su prava rijetkost. Međutim, već nekoliko dana između sedme sile i stručnog stožera plamti tihi rat. Bio sam na pet svjetskih prvenstava i u svakoj, ali baš svakoj reprezentaciji ratuju novinari, igrači i izbornici, to je svjetska moda. Međutim, u našem taboru je uvijek vladala svojevrsna idila, predsjednik Marković voli novinare, on je vrlo zabavan tip i često mu izleti neka heretička rečenica, koju novinari drugi dan koriste u ozbiljnom kontekstu. Ali, Marković se jedini ne ljuti zbog toga, on je prihvatio biti dio show programa i drži se pravila. Cico, međutim, sve teže nosi taj “križ”.

Načeli su ga maksimirski povici i ružna skandiranja u Osijeku, taj ožiljak će zauvijek ostati u njegovoj duši.

U nedjelju je glasnogovornik Ivan Rotim hladno odrezao da u ponedjeljak nitko od igrača i trenera neće kontaktirati s novinarima. Pobunili smo se, ne zbog nas, već zbog publike, koju zanima što se događa u taboru naše nacionalne momčadi. Kasno navečer nazvao sam Vlatka Markovića i rekao mu da  izbornik, igrači i glasnogovornik ne bi smjeli ignorirati javnost. Složio se i pozvao Cicu Kranjčara da se dogovorimo oko press konferencije. U tom razgovoru sam osjetio da je Cico ogorčen, da mu je srce pred eksplozijom, da su ga napisi o nepotizmu i alkoholizmu izbacili iz ravnoteže i da se odlučio za tihi silenzio. U tom glasu više nije bilo  srdačnosti i prisnosti kao nekad.

Nervoza i razdražljivost su razumljivi i s njihove i naše strane. Program utakmica je prenatrpan, igrači su umorni, serviraju im hranu kojom se samo slučajno neće otrovati, treninzi su rijetki, uglavnom se putuje i igra. Eto, danas letimo u Ženevu na generalnu probu sa Španjolcima. U istom smo avionu, u istom hotelu s igračima, samo što nismo “cimeri”. Sve teže se podnosimo, ali, nisu novinari krivi što su stvari tako organizirane. Kako se približava utakmica s Brazilom, nervoza je sve izraženija, a fatamorgana o polufinalu ili finalu i sve one simulacije o našoj silnoj snazi i velikom plasmanu, sve su blijeđe i blijeđe.

U potrazi za bizarnostima, novinari su provalili da se brazilski izbornik Carlos Parreira u slobodno vrijeme bavi slikarstvom i da najradije slika morske motive. Ne budi mi zamjereno, pitam se - čime se bavi naš? Odgovor vjerojatno znate!