Tek što su došli u Njemačku, naši su reprezentativci sljedovali crijevnu zarazu od nekih, osnovano se sumnja, kremšnita koje su pojeli u četvrtak navečer pa sada spuštenih gaća očajni sjede na klozetskim školjkama, dok izvjestitelji sa Svjetskog nogometnog prvenstva, najbolja pera našeg sportskog žurnalizma, s mikrofonima i kamerama i blokovima za pisanje dežuraju ispred njihovih vrata. Zabrinuto prate razvoj situacije i izravno se javljaju u program s lica mjesta, iz hotelskih nužnika u Wolfsburgu.

“Ivice, jesi li dobro?”

“Ngh”, prostenje centarfor s druge strane vrata.

“Što je rekao? Što je rekao?”, upita znatiželjno novinar Sportskih novosti, koji se nije uspio uvući u tijesnu pretprostoriju nužnika.

“Rekao je ‘Ngh!’”, dobaci kolega s Hrvatske televizije.

“Što mu to znači?”

“Ivice, što ti to znači?”

“Uoah!”, uzdahne Ivica.

“Sada je rekao ‘Uoah!’”, reče u mobitel reporter Jutarnjeg lista, koji je otpočetka ove afere u stalnoj vezi s uredništvom u Zagrebu.

“Slušaj, ne možemo tako raditi”, razbjesni se dežurni urednik u Zagrebu. “Ja zatvaram zadnje izdanje i treba mi za naslovnicu njegova ekskluzivna izjava. Je li ‘Ngh!’ ili ‘Uoah!’?”

“Stavi ‘Uoah!’”

“Je li meka stolica?”

“Meka.”

“Znači, Olić i Balaban - meka. Što je sa Šimićem?”

“Šimić - tvrda.”

“Pršo?”

“Pršo nije išao na stranu?”

Tako se iz minute u minutu prati zdravstveno stanje u našem kampu. Nacija je na nogama, milijuni zure u ekrane i otvaraju novine proklinjući zlokobni crijevni virus koji se okrenuo protiv hrvatskih interesa. Četiri godine priprema za najveću nogometnu priredbu, sav trud, živciranja, pare, sve je sada na kocki zbog jednog sumnjivog deserta i jedne jedine, da oprostite, sraćke. Nakon svega ubija nas sekiracija jesu li naši dečki kakili. I kakve smo usrane sreće, ta će probavna agonija potrajati idućih mjesec dana. Hrvatski će reprezentativci istrčavati na teren iscrpljeni proljevom, znojni, blijedi i drhtavih nogu, glatko će izgubiti sve tri utakmice u kvalifikacijskoj skupini i osramoćeni se vratiti u domovinu.

Važno je govoriti JEDAN! JEDNA teška utakmica, protiv JEDNOG Brazila, ali uz JEDNU svoju igru...

Možete li im ikako pomoći? Zapravo, možete. Znate kako navijači s tribina ponekad bacaju vrpce toaletnog papira. E, pa u ovome slučaju to će biti humana gesta.

Kažete mi da sam zločest? Dobro, jesam, no stavite se na moje mjesto. Ne volim nogomet, a već pola godine trpim maltretiranje televizijskih reklama za pivo i LCD televizore, i nagradne igre i bezbrojne posebne emisije u kojima stručnjaci s malom maturom analiziraju igru ove i one reprezentacije. Ovo posljednje je najgore, mentalno potpuno iznurujuće. Deset minuta programa s nekim trenerom i bivšom nogometnom legendom, psihički me sasvim uništi. Njihov rječnik, Isuse!

Primijetili ste možda kako svi naši nogometni autoriteti zbog nečega neumjereno vole broj jedan. Na primjer, za Brazil uvijek igra JEDAN Ronaldhino, Milan u svojim redovima ima JEDNOG Ševčenka, a u Arsenalu je JEDAN Thierry Henry, kao da bi uopće moglo biti da su u reprezentaciji Brazila dvojica Ronaldhina, u Milanu trojica Ševčenka, a u Arsenalu čak sedmorica Thierryja Henryja.

Neuspjesi Real Madrida ne trebaju nas zavarati, kažu dalje naši nogometni znalci, jer to je ipak JEDAN Real Madrid. Mi smo u Francuskoj ‘98., u borbi za treće mjesto, ističu oni, pobijedili JEDNU Nizozemsku. Nijemci, osim toga, imaju JEDNU svoju igru, baš kao i Talijani koji također imaju JEDNU svoju igru, a ni za Argentince se opet ne bi moglo reći da nemaju JEDNU svoju igru.

Četiri godine priprema za najveću nogometnu priredbu, sav trud, sve je na kocki zbog jednog sumnjivog deserta

Sve što zapravo trebate znati kada govorite o nogometu je da s vremena na vrijeme ispred imenice, bilo koje, savršeno je svejedno, lupite broj jedan/jedna/jedno...

“Bit će to JEDNA teška utakmica, igramo protiv JEDNOG Brazila, ali i mi imamo JEDNU svoju igru i svoje igrače kao što su JEDAN Dado Pršo i JEDAN Robert Kovač.”

Ljudi iz nogometa sve moraju istaknuti, jedan Brazil, jedna Barcelona, jedan Dado Pršo, sve je jedno, jedinstveno, one of a kind. To je, naravno, idiotski, jer ako je nešto jedno, onda je samo jedno. No, u nogometnom svijetu kraljuje neumjerenost. U jednoj novinskoj anketi čak su sedmorica naših reprezentativaca rekla kako očekuju da Hrvatska pobijedi u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Misle li oni to zbilja ili je netko od njih možda donio kokain na pripreme?

Nevolja je, međutim, da i mi pomalo postajemo taoci te neumjerenosti. Televizija, na primjer, organizira utakmicu između pjevača i bivših nogometaša. Pjevači koji su se tu okupili uglavnom žive s roditeljima, puše tatine cigarete, potkradaju mamu, ulijevaju do pet litara u rezervoar, prodaju između sedam i jedanaest cedeova po albumu i znaju za Do, Re, Mi, Fa i So, a dalje ne bi pa da ga ubiješ. No, televizija ih je nazvala Zvijezdama i oni su se u trenutku prepoznali u tome imenu i spremno odazvali pozivu.

Da mene netko upita da igram nogomet za Zvijezde, mene bi bilo malo sramota. Pa i svakome bi normalnom to bilo neugodno. Ali, televizija je ipak našla nekolicinu njih, ljudi bez skromnosti, blagoslovljenih darom da ne spoznaju niti će ikada spoznati vlastitu beznačajnost. Skupili su ih, objasnili im da su slavni, da se moraju odgovorno ponašati jer se srednjoškolke ubijaju zbog njih i mamlazi su u to izgleda stvarno povjerovali. Nevjerojatno je lako zapravo napraviti zvijezdu. Odjeneš mu sintetički dres s natpisom Zvijezda i on se kočoperi okolo, gleda kriomice je li se tko okreće za njim, a da prođe Mick Jagger, vjerojatno bi mu viknuo:

“Šta je, Jaggeru, pi..., šta se ne javljaš?!”