Ne bih se htio praviti puno pametan sa ovako malo postova, ali strani
mediji nam ne daju baš puno šanse, a mislim da je glavni razlog što se
kod nas neke osnovne odlike dobrog nogometaša doživljavaju kao svijesko
čudo, dok ih kod jačih reprezentacija posjeduje skoro svak nogometaš.
Najvažnije:
Japanci trče. Kod nas baš i ne trče, osim Olića koji je očito promašio
sport. On je rođeni atletičar, a poznajem osnovnoškolaca u Splitu koji
već sada igraju špicu bolje nego što će on ikada igrati.
Brazilci dodaju u prostor i pobjeđuju dvoboje. Kad ne trčiš kao što
naši ne trče, ne možeš dodavati u prostor (osim Oliću ali ako on
zapuca, propade ti akcija). Ako ne dodaješ u prostor moraš pobjeđivati
dvoboje, a u usporedbi s Brazilcima tu smo mala djeca. Nek je Ronaldo
star i debeo, ali ti još uvijek može provrtiti obranu baz problema.
Australci ulaze u svaki meč sa stavom "Idemo ih dobiti", za razliku od
nas koji to radimo samo protiv očitih favorita. Protiv ostalih krećemo
sa suptilno drugačijim stavom: "Ma, dobit ćemo mi njih", pa nam se
dogodi Ekvador. To je ona naša zloglasna nepouzdanost. Našim igračima
vrlo često nije jasno da im svaka pobjeda donosi tri boda i da bi
protiv svih trebali igrati kao protiv Brazila. Ove Cicine izjave o
kalkuliranju i fokusiranju na utakmice protiv Australije i Japana tako
su mi sumnjivo poznate i karakteristične za lijepu našu.
Realizacija? Pita li se itko zašto Pršo ne igra Kranjčarevu poziciju,
na kojoj bi tako očito bio bolji (a i Klasnić bi na svojoj vjerojatno
bio bolji?). Ali tko bi onda davao golove iz igre? Tužno je da je netko
forsiran igrati za sebe lošiju poziciju samo zato jer je jedini u
stanju relativno pouzdano dati gol. Kako jedan debeli Ronaldo
može igrati? Jednostavno, daj mu da zapuca, on da gol. Nije to sasvim
pouzdano, ali dobra reprezentacija neizmjerno puno više svojih prilika
realizira od nas.
[uredio Šejtan]