Genijalci
iz HNS-a u iz godine u godinu pronalaze nove načine i puteve do blamaža
i besmislica. I nikad se ne umore ili zasite od silnog mnoštva krivih
odluka, loših argumenata i besmislenih poteza koje povlače. Bili to
sustavi natjecanja, bile to odluke o broju stranaca u momčadi, bilo
"sigurno domaćinstvo Europskog prvenstva 2012", bio to reprezentativni
kamp čiji je kamen temeljac već nekoliko puta blagoslivljan pa
zaboravljan. No, sve bi to bile administrativne odluke da nije one
najgore, najmučnije i najopasnije. Podjele države na "naše" i "vaše"...
Poslušali
smo, pročitali i pokušali provariti sve ono što su nam iz Kuće
hrvatskog nogometa servirali prošlo tjedna nakon one "veličanstvene"
sjednice IO HNS-a. I do danas u glavi svira alarm koji se pali kad vas
"zablesi" količina nečije gluposti. Ono što je IO HNS-a pustio u javnost
nakon prošlotjedne sjednice tek je najnovije poglavlje u knjizi
budalaština koju marljivo pišu vođe našeg nogometa. Nažalost, vjerojatno
ne i posljednje.
Ako za trenutak stavimo na stranu podatak da nitko iz IO HNS-a
nije našao za shodno (o)braniti izbornika Slavena Bilića od
rasističkih napada od strane Zdravka Mamića, nego su Mamićeve
uvrede podveli pod "znate kako je on emotivan" ili "ma nije on
to rekao", ako za trenutak zaboravimo da jasne pravilnike o
registraciji igrača objašnjavaju sa "tumačiti u širem kontekstu, a ne
doslovno shvaćati" (dakle ako ste uvjereni da su 2+2=4, e nije nego
je onoliko koliko kaže "tumačitelj"), prijeći preko odluke o izgnanstvu
reprezentacije iz svih gradova osim Zagreba i arogantne poruke kako će "Marković
ostati dokle bude htio" nitko objektivan i razuman ne može i neće.
Odvratna je arogancija kojom Vlatko Marković od sebe odbija sve
ono što ne valja, a sebi pripisuje zasluge za onu jednu jedinu stvar
koja u hrvatskom nogometu funkcionira - uspjesi A reprezentacije.
Odvratna je samozaljubljenost kojom Marković omalovažava sve koji misle
suprotno od njega, a takvih je u Hrvatskoj jaaako puno. Odvratna je
bahatost kojom 75-godišnji autokrat vrijeđa svih 4,5 milijuna stanovnika
RH naglašavajući kako će "biti predsjednik HNS-a dokle god to bude
htio" i "ako se bude htio kandidirati zna se tko će pobijediti".
Tako bezobrazne izjave danas si vjerojatno ne bi dozvolio ni Ahmadinejad
- sve i da misli da su istinite.
Jasno je već duže vrijeme da Marković obraza nema, pa mu se nema
što ni crveniti. Ali nakon blamaže koju je doživio pred cijelim državnim
vrhom i državnim auditorijem u Cardiffu na glasovanju za domaćinstvo
Eura 2012. i nakon što je vlaga izgrizla nekoliko kamena temeljaca
"reprezentativnog kampa u Tuhelju", nakon afera s namještanjem koje
potresaju hrvatski nogomet - čovjek s imalo morala u najgorem slučaju
osjećao bi se neugodno.
A Marković se osjeća i više nego ugodno vječno obilazeći za
hrvatski nogomet potpuno besmislene inozemne destinacije, bez ikakvog
jasnog objašnjenja gdje se nalazi, što radi i u čijem interesu. Dok mu
kuću proždire plamen, ukućani se svađaju i dijele, a policija traži koga
bi odvukla u zatvor - Marković kod susjeda pijucka šampanjac i sliježe
ramenima. "Nema nikih problema".
Dokad? Kažu Markovićevi miševi kako "njega i Platini podržava".
Tko kupuje tu maglu? Pa naravno da Platini podržava svaku legalno
izabranu nogometnu vladu u Europi, a Marković je u svojih nekoliko
mandata barem naučio kako ostati na vlasti. Najtragičnija je u cijeloj
priči činjenica da će i na narednim izborima biti dovoljno podguzina
koji će dignuti ruku za "velikog roaming vođu".
Hajduk je prošlog tjedna najavio kako će na narednoj Izbornoj
Skupštini predložiti svog kandidata za predsjednika HNS-a. Komentirao je
već Tomislav Pacak prošlog tjedna - a ja se apsolutno s tim
slažem - hrvatskom nogometu ne treba "dalmatinski kandidat". Ne treba mu
ni "zagrebački kandidat", ni "slavonski", ni bilo koji "polovni".
Hrvatskom nogometu treba snažan kandidat koji će predstavljati nove
vjetrove u hrvatskom nogometu, koji će predstavljati alternativu ovom
usmrđenom mastodontu koji nema pojma kuda i kako povesti hrvatski
nogomet, ali jako dobro zna što je za njihovu stražnjicu najbolje.
Hajduk jest taj koji treba povesti kolonu. Jer Hajduk jedini ima
dovoljnu snagu i moć da bi se borio s "višeglavim zmajem". Ali Hajduk ne
smije upasti u zamku izolacije i vođenja samostalne bitke za nekakvu
"prevlast". Hajduk i njegova baz moraju stati na čelo cijele Hrvatske
koja se osjetila uvrijeđenom zbog maćehinskog odnosa kojeg HNS ima prema
njima. U tom vlaku ne smije biti samo mjesta za Hajdukove interese, jer
ta bitka nema nikakve izglede. Hajduk mora okupiti kritičnu masu koja
će zajednički viknuti "Dosta je!" i koja će ponuditi zajednički
program za hrvatski nogomet u 21. stoljeću. Današnja vlast ga još drži u
19.
Tragično je da u dva desetljeća hrvatske samostalnosti jaz između
sjevera i juga zemlje nikad nije bio veći. Ne stvara njega samo
nogomet, niti samo sport, ali ovo što HNS radi je praktično dolijevanje
benzina na već goruće stanje. Svojim besmislenim i bezobzirnim odlukama
proizveli su situaciju u kojoj čitava jedna hrvatska regija stvara otpor
prema reprezentaciji koju nedvojbeno nosi u srcu i zbog nje strepi bez
obzira gdje igra.
No, kad se ovoliko ljudi priključi inicijativi najžešćih navijača
o odbijanju gostoprimstva svojoj nacionalnoj momčadi, kad se dolazak
reprezentacije u neki hrvatski grad koji nije Zagreb proglašava
"gostovanjem", kad se stvori rezignacija i otpor, kad se u priču
uključuju čelnici Hvidre i potežu ono užasno pitanje "Jesmo li se za
to borili?", kad se država zbog odluka HNS-a podijeli na "Zagreb i
sve ostalo", onda bi netko za to nekome morao odgovarati. No, kod
nas se, znate, zakoni "tumače u širem kontekstu". I to oni
napisani i ovjereni - pa kako onda s njima ne bi i zakoni logike?
Dajte da vidimo što je to Markovićeva vlada dobroga donijela
hrvatskom nogometu u svim ovim mandatima u kojima se nije makla iz
svojih fotelja? Ajmo - točku po točku, crticu po crticu. Imamo li ligu
kojom se ponosimo? Imamo li stadion kojeg se ne sramimo? Imamo li
reprezentativni kamp u svojoj zemlji? Imamo li konstantu sustava
natjecanja? Imamo li jasnu viziju što želimo, šest stranaca ili šest
klinaca u prvoligašima? Imamo li sudačku organizaciju kojoj vjerujemo?
Imamo li u vrhu nogometa ljude kojima vjerujemo ili ljude kojih se
nikako ne možemo riješiti?
[uredio Babangida - 29. rujna 2010. u 10:56]