Kada bi ovo bila Španjolska, i kada bi “fair play” bio na engleskoj razini, nogometaši Hajduka bi 31. svibnja u špaliru dočekali nogometaše hrvatskog prvaka i pljeskom ga ispratili do centra! Isto tako, kada bi u svečanu ložu poljudskog stadiona ušao Zdravko Mamić, gospoda bi ustala i zapljeskali velikom nogometnom meštru...

Više iz rubrike NOGOMET

Ali, kako je ovo Balkan, budite sigurni, to se neće dogoditi! Niti Dinamu u Splitu, niti bi se dogodilo Hajduku u Zagrebu!

I dok navijači veličaju još jedan Dinamov naslov, jer “on je ponos grada mog”, dok se u Loži Maksimir grle predsjednik HNS-a Vlatko Marković i Zdravko Mamić, dok se 21. titula prvaka slavi u Ludnici i još nekim “slavnim” zagrebačkim lokacijama, po glavi mi se mota jedna griješna misao: “Zar nije i Zdravko Mamić ponos grada mog?”

Znam da će poneki Dinamov navijač nakon ovoga zgužvati novine, s gađenjem pljunuti na moje ime, jer, Zdravko Mamić je mnogima trn u peti, iako - on je definitivni pobjednik! I to ne obični pobjednik! Nisam njegov advokat, štoviše, ne razgovaramo od njegovih turskih akrobacija o “Delijama”, odnos je sibirski hladan i sumnjam da ćemo se tako brzo naći na kavi, jednostavno ne pripadamo više istom svijetu, ali zasluge mu ne možemo negirati...

Zdravko Mamić je pobijedio u jednoj od svojih najtežih utakmica! Suprotstavio se “bogovima” (političarima), protiv njega je galamio i “Glas Božji“ (navijači), suparnik je bio financijski potkožen kao “Rockefeller”, ali Zdravko Mamić je bio vještiji, lukaviji i pametniji. Da je, kojim slučajem, živio na dvoru Louisa XIV, “vladao bi Francuskom”. Ne možemo se složiti s njegovim divljim ispadima, ali mu moramo priznati sposobnost, jer šest naslova prvaka u devet godina, to je brojka kakve se ne bi sramio ni Alex Ferguson. Istina je da je napravio niz ekscesa, ali u Dinamovoj povijesti će biti zapisan kao najuspješniji direktor.

Čak i kada je Franjo Tuđman naredio: “Maknite mi ga s očiju”, zabio je lopatu ispod zapadne tribine, te s Goranom Kovačem “Mackom” i anonimnim donatorima sagradio spomenik poginulim navijačima Dinama u Domovinskom ratu. Unatoč tome što je državni poglavar uvijek okretao glavu na drugu stranu kada bi prolazio pokraj tog spomenika. Uz pomoć BBB-a skinuo je ploču NK Croatia i pribio Dinamovu, protjeravši omraženog Zlatka Canjugu iz Maksimira. Modernizirao je omladinski pogon i na Kajzerici sagradio “nogometni fakultet” za školovanje nadarenih nogometaša, a londonskim Židovima je za Modrića uzeo 21,000.000 eura. Osvojio je četiri prvenstva zaredom, bacio je Hajduk na nogometnu marginu čak i u hrvatskim prilikama, opskrbio hrvatsku reprezentaciju glavnim igračima i makar su mu “bubnjići popucali” od skandiranja “Mamiću, cigane...”, vještim manevrima, kakvi se mogu roditi samo u laboratorijima tajnih službi, maršira. Sada sam uvjeren da će doći i do Lige prvaka.

A u nogometnom smislu bio je najmanje talentiran u familiji, za razliku od braće Stojka i Zorana. Ante Stojan Mamić slikovito opisuje nogometne mogućnosti svog brata: “Imao je topove u lijevoj i desnoj nozi, ali na 100 metara je trčao - 35.0. Bio je sebičniji od Mandžukića, trener Kobešćak ga je kao najsporijeg igrača u povijesti nogometa stavljao na libera i upropastio mu karijeru. I već tada nije mogao otrpjeti sudačke krađe, koliko puta je samo letio van zbog ‘gospon sudac, je... vam mater!’”

Nije, dakle, bio “muster-spieler” (uzor-igrač), ali kao menadžer ima crtu genijalnosti. Nije se predavao ni kada su mu bogovi “odozgo” priprijetili prstom. I zato je i ovo definitivno njegovo prvenstvo, iako sam mislio da će biti zapamćeno kao - Mandžukićevo. Ali, jedna nespretna izjava o “skorom odlasku”, dva promašena zicera i narod je odmah okrenuo palac prema dolje. Nakon ovako osvojenog još jednog prvenstva, uvjeren sam da će Zdravko Mamić ući i u Ligu prvaka!

Nakon što je pobijeđen Slaven Belupo, nogometaši Dinama su slavili u Ludnici. Bili su tamo i sportski direktor Zoran Mamić i trener Kruno Jurčić, nije došao samo autor cijelog projekta Zdravko Mamić. Kažu očevici da je vrlo decentno slavio u Loži Maksimir, uz tamburše i “od Požege i Županje sve do Vukovara...”. Ovaj put nije nogom napucao televizor kada bi se na njemu pojavilo lice Matea Beusana i kada bi zastranio s komentarima o suđenju, kao što se to nedavno dogodilo! A ni igrači nisu ludovali, u Ludnici se popilo malo šampanjca, odslušalo nekoliko narodnjaka - i to je to!