Kao prvo, baš mi je žao Dinama. Mislio sam, nadao se, sujeverno preskakao linije na pločniku, brojao sve stepenice (ne pitajte zašto! Duga priča, takve opsesivne neuroze me uhvate kad baš želim da se nešto dogodi...) i opet ništa. Nisam hteo ništa ni da postiram pred tekmu jer sam računao, prošli put sam to uradio, pa je Dinamo puko; pa, ko velim, hajde da probam sad malo da ćutim!
I opet - ništa nije pomoglo. Jebagaled. Al stvarno.

Večeras sam puno razmišljao o fudbalu i sportu uopšte "u nas". Ima samo jedna stvar zbog koje mi je žao što nam se bivša zajednička država raspala, a to je sport! I to, pre svega, fudbal/nogomet. I vi i mi (a tek ostale bolje i da ne spominjem!) smo pali na najniže grane - u poredjenju sa ostalim evropskim ligama i timovima. Šta god mislili, ipak je sve mnogo drugačije kad u jednoj sezoni moraš da odigraš barem 10-ak ozbiljnih, kvalitetnih, napornih utakmica ("velikoj 4" bih dodao još i povremene blistave periode Veleža, Sarajeva, Želje, Vojvodine, Rijeke, Osijeka... mislim, uvek je tu bilo gusto, a prvak se često nije znao do poslednjeg kola (pa čak ni do 98. minuta poslednje utakmice, u slučaju Partizana

).
Ko me zna na forumu sigurno nije ni u kakvoj dilemi glede mojih političkih stavova. Odn., jasno mu je da mi ne pada na pamet da zagovaram nekakav povratak YU. Ali, da mi je FUDBALA žao - to stoji. Nažalost, stajaće i sledećih 20 godina. Minimum.
Strašno je to gde nam je klupski nogomet danas. Da te jeza podidje! Paradoksalno, dodje mi da
zavidim današnjim klincima,
jer oni nemaju čega da se sećaju, pa im ovo dodje kao jedina moguća stvarnost! Za čim da žale? Ja sam, nažalost, nakupio godina, a kao klinac sam gledao i Džaju i Šurjaka, Pižona i Zeku, Mocu i Mancea, Oblaka... Tucea, Hadžiabdića, Jerkovića, Žungula... S jedne strane mi je drago zbog svih tih uspomena, ali, s druge mi dodje da plačem kad vidim šta se iz one lige izrodilo. Podatak da su se na Maksimiru sinoć pojavili igrači one slavne Dinamove generacije iz 1967 mi dodje više ko sipanje soli na već otvorenu ranu...
I tako, dok je većina drugih naroda/liga ostvarila nekakav napredak (Rumunija, Bugarska, Baltičke zemlje, Švajcarska, Norveška...), Hrvatska, Srbija, BiH, Slovenija i Makedonija su se spustile za veliki stepenik naniže (ponavljam, govorim o domaćem
klupskom fudbalu; reprezentacija - vaša - je još uvek vredna respekta, ali tu igraju većinom igrači koji nemaju veze sa HNL; a i kod nas je sličan slučaj, samo uz neosporno lošije rezultate!

).
Ništa... ostajemo tu gde smo. I vi i mi dobijamo po DVE derbi utakmice po sezoni. Eeeeeeej, narode, DVE!?!?!?
Ma, fantastično!
P.S. Ovaj post nema veze ni sa "regionalnom ligom" ni sa dnevnom politikom na Balkanskom poluotoku (ma, oteklo nam je i to debelo). Jednostavno, ufati me neka nostalgija večeras... ali, samo za fudbalom. I to je sve. Тхе Енд.)