Džajić je mnogo prije osvojenog Kupa pravaka imao itekako respektabilnu nogometnu težinu! Do umirovljenja "brončanih" u Hrvatskoj su nogometaši koji bi mogli  biti pandan  Džaji, su samo Šurjak i Zajec. Prvo onih 85 nastupa za reprezentaciju mu je davalo legitimitet, nije čovjek s Marsa pao u nogomet, značio je u nogometu i prije nego li se prihvatio funkcije koji su kasnije desetine direktora klubova s područja ex-države imali u glavi kao svojevrsni obrazac koji su toliko željeli slijediti. Džajić je imao itekakvo pokriće u nogometnoj karijeri i ogromnoj masi pristalica kluba koji je vodio.

Što je Džajiću i Mamiću uopće isto i zajedničko? Samo to što vode istinske nogometne gigante, bez obzira što je publika Maminju okrenula leđa, Dinamo nije prestao biti pravi istinski veliki klub. Može cijela nacija svakodnevno trubiti kako je to sad njegova "prćija"  ali i ovakav Dinamo je još uvijek Dinamo, veliki klub , nikakv instant klub ili umjetni klub ili poput nekih samozvanih velikih klubova koji su "stvoreni" samo u glavama njihovih danas već pokojnih  tzv. predsjednika  i  za koje se ne zna, a nije nije niti objavljeno da li im je i službeno potvrđena dijagnoza manije veličine!