Dinamo je moj klub


Dinamo je moj klub, počinje svoju priču Josip Horvat dok se šeće ulicama rodnog grada.

On to misli doslovno, jer 24 su mu godine, član Dinama ili „socios" je već 23, odnosno otkad ga je otac učlanio u klub na njegov prvi rođendan.
„To je prilično često u Dinamu, moj brat postao je socio na dan kad je rođen", no Josip, njegov brat i još 45.000 sociosa članstvom u Dinamu nemaju samo pravo na jeftiniju kartu i rođendansku čestitku, oni su zapravo vlasnici kluba i bit će članovi dokle god budu obnavljali članstvo.
Svakih pet godina, a nekad i češće održavaju se izbori između sociosa za predsjednika kluba, pobjednik tih izbora imenuje izvršni odbor ili odbor direktora kako se on naziva u Dinamu i određuje klupsku politiku.
To je vježbanje demokracije u svoj njenoj ljepoti, zapravo to je više od demokracije koju je Hrvatska provodila do sada.
Josip ima i drugih prava, za godišnju članarinu u Dinamu ima pravo kupiti kartu za sve Dinamove utakmice po povlaštenoj cijeni. Ideja kluba je zadovoljiti potrebe svojih članova, ali i uključiti ih aktivno u rad kluba.
Dati im prava ali i učiti ih obvezama koje članstvo u klubu donosi sa sobom.

Ova priča Vam se čini primamljivom? Nemogućom? Neprovedivom?

Ako ju ne pokušamo sprovesti u djelo nećemo nikada saznati što smo propustili.

- Dinamo može ostati klub 80 članova, ali može postati i klub svih svojih članova, baš poput Barcelone.
- Dinamo i dalje može voditi čovjek koji je u skupštinu instalirao svoje ljude, ali može ga voditi i predsjednik kojeg su izabrali svi članovi.
- Dinamo može promijeniti svoj statut i skrivati ga od javnosti, ali može i vlastiti statut pokazati javnosti i biti ponosan na njega.
- Dinamo može skrivati imena svojih skupštinara, ali može i objaviti popis svih svojih članova na njihovu i svoju čast.
- Dinamo može i dalje biti klub u kojem se krše zakoni i njegov staut, ali može postati i klub gdje će vodstvo odgovarati svim svojim članovima.
- Dinamo može i dalje biti njegov, ali može ponovno biti i naš.