Mamićeva glasačka mašina

Prije nešto više od pet godina, 30. svibnja 2005., održana je sjednica Skupštine NK Dinamo koja je prvi put u povijesti kluba bila zatvorena za javnost. Na njoj je u Statut kluba unesena odluka Izvršnoga odbora da daje ovlaštenje za pregovore i zaključivanje ugovora o transferu igrača stručnim osobama iz redova zaposlenika. Do tog dana o prodaji i kupnji igrača odlučivao je isključivo Izvršni odbor kluba, tj. 15-ak njegovih članova glasovanjem.

No, nova rečenica u Statutu, blagoslovljena od Skupštine proširene sa 30-ak novih Mamićevih ljudi, dala je isključivo pravo Zdravku Mamiću, poslije i njegovu bratu Zoranu Mamiću, da osobno u ime kluba trguju Dinamovim talentima. Otada ni jedna Dinamova Skupština više nije bila otvorena za javnost iako se time izravno kršio četvrti članak Statuta u kojem se navodi da je rad kluba javan.

Dinamova Skupština pretvorena je brisanjem starih i proširenjem novim članovima u Mamićevu glasačku mašinu koja je samo formalno najviše tijelo upravljanja klubom. Prema članku 30. Statuta, Izvršni odbor predlaže članove Skupštine iz redova bivših igrača, trenera i djelatnika kluba te povjerenika i ljudi iz sredstava javnog priopćavanja. A da se u Dinamu slova Statuta baš i nisu držali kao pijani plota jasno je po galeriji likova koje obavljujemo na susjednim stupcima. Oni daju legitimitet Mamićevoj vladavini u Dinamu.

Zorana Mamića nikad se ne spominje kad se kupovina igrača ispostavi kao promašaj 

Bjelorusija, Bugarska, Izrael, Njemačka, Španjolska, Engleska, Turska, Grčka, Češka, Australija, Argentina, Brazil, Čile, Tajland... To su neke od destinacija koje je kao Dinamov sportski direktor obišao Zoran Mamić.

Uživancija od posla, obilazi svjetske metropole, posjećuje velike klubove, prati potencijalna pojačanja i - ne odlučuje i ni za što ne odgovara.

Krene li nešto po zlu, recimo, ispostavi se da je igrač kojega je on pronašao (npr. Nowotny, Suarez) ili trener kojega je on podupro (npr. Vlak) promašaj, Zoki je samo “predstavnik kluba”. A kad Eduardo potpisuje za Arsenal ili Modrić za Tottenham, Zoki je uvijek u tom avionu, naravno kao sportski direktor, njegova slika je na svjetskim naslovnicama.

Uglađenoga i korektnoga Zorana, naravno, ne treba kriviti, treba ga samo pustiti da uživa. Dok može. Većina njegovih prethodnika na funkciji sportskog direktora nije imala tu sreću: Vlak (2002.), Barić (2004.), Cvetković (2006.) letjeli su nakon prve pogrešne procjene ili prvoga “ne” Zdravku.

Zoki se, naravno, nikada ne suprotstavlja, a i ne griješi. Kad god je u dvojbi, nazove starijeg brata. I problem je riješen.