Svoj vatreni temperament Zdravko Mamić pokazuje i u vezi s uređenjem vile na Tuškancu 52 koju je kupio prije nekoliko mjeseci. Iako su mu lokacijskom i građevinskom dozvolom bili točno određeni parametri rekonstrukcije kuće, koja se nalazi u tzv. zaštićenoj povijesnoj cjelini Zagreba, on ih se nije držao. Riječ je o vili s kraja dvadesetih godina, koju su sagradili tadašnji poznati zagrebački arhitekti Ružinski i Simon. Iako nije registrirana kao spomenik kulture, jer je stručnjaci ne smatraju građevinom visoke kategorije, Zavod za zaštitu spomenika kulture zadao je investitoru Mamiću posebne uvjete za njezinu obnovu. Vila je ponajprije trebala u potpunosti zadržati originalni izgled. Građevinskom dozvolom bili su dopušteni zahvati u krovištu koje se pretvara u mansardu te na istočnoj strani vile gdje je dopuštena veća prigradnja – za bazen i saunu.
Prije mjesec dana, čim mu je izdana građevinska dozvola, Mamić je počeo radove na Tuškancu 52. Tjedan dana poslije zaprepašteni stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika mogli su već konstatirati da je od kuće ostala petina – samo dio vanjskih zidova. Građevinska inspekcija odmah je naredila obustavu gradnje. U takvim slučajevima dogovaranje s investitorom obično traje nekoliko mjeseci, uz globu zbog nepridržavanja odredaba iz građevinske dozvole.
No ne i kad je u pitanju investitor Mamić. Intervencije i pritisci da se Mamiću omogući što brži nastavak radova došli su s najvišeg mjesta u gradu – ravno iz ureda Milana Bandića. Hitno je izdana dopunska građevinska dozvola, globa se i ne spominje, a gradski zaštitnici kulture mogu samo iz prikrajka gledati hoće li vila na Tuškancu biti vraćena u prvotno stanje kako je određeno dopunskom građevinskom dozvolom.

Zdravko Mamić, potpredsjednik NK Dinamo, 16. studenoga šakom je nasrnuo na mladog novinara Sportskih novosti, navodno iritiran i uvrijeđen njegovim pisanjem o posljednjoj Dinamovoj skupštini. Novinar se usudio priopćiti javnosti da je Mamić legalizirao svoju tihu privatizaciju zagrebačkog nogometnog kluba, a da ga nije kupio. Skupština udruge građana, kako je Dinamo formalnopravno registriran, održana je 4. studenoga 2002. Kao gesta prosvjeda protiv Mamićeve uzurpacije Kluba, dio skupštinara najavio je bojkot sjednice pa je veliki nogometni mešetar na licu mjesta instalirao 30 novih članova, uključujući rođenog brata i šest novinara, svojih dokazanih podanika. Iz skupštine je istodobno počistio sve Dinamove nekoć velike igrače. “Ako želite uništiti klub, u njega dovedite što više legendi”, pravdao je Mamića, uobičajeno frfljajući patetične besmislice, njegov idol, mentor, kum i životni pratilac Miroslav Blažević, danas ponovno klupski trener.

Mamić je novinara desetak dana poslije zatekao u klupskim prostorijama, na službenoj konferenciji za tisak. Zasuvši ga nizom psovki i pogrda, pedantno je skinuo skupocjenu jaknu i stisnutom šakom zamahnuo prema žrtvinu nosu. Pošto je novinar uspio eskivirati udarac, kao posljednju mjeru odmazde, Mamić je klupskom personalu izdao naredbu da predstavnika Sportskih novosti protjeraju s konferencije za tisak. Sutradan se, kao i obično, nakon što se “ohladio”, skrušeno ispričavao. “Ne mogu dopustiti da netko razara klub i mene osobno”, rekao je teatralno, kao da se doista svega odriče zbog Dinama i nogometa.

Stvarno stanje stvari izgleda potpuno drukčije: od tridesetak igrača koji čine reprezentativnu postavu nogometnog kluba, njih dvanaest, dakle više od trećine, vlasništvo su Mamićeve agencije MSA ( Mamić Sport Agency). Od posljednje klupske skupštine Dinamova administracija proširena je s četiri uposlenika njegove agencije: Ilija Lončarević, Niky Vuksan, Hrvoje Šikić i sam Mamić. Personalna unija Kluba i Mamićeva privatnog poduzeća dodatno je pojačana sve jačim dužničkim odnosom. Mamić je formalno ušao u Dinamo početkom 2002. a već sedam mjeseci poslije, u srpnju, klub je MSA-u već bio dužan 1,5 milijuna eura.

Time je najpoznatiji nogometni mešetar u Hrvatskoj postao apsolutni gazda zagrebačke nogometne institucije čija je kupoprodaja čak zakonom zabranjena. Pozicija je vrlo ugodna i bez ikakva rizika. Mamić je prisvojio Dinamovo prestižno ime, kao njegov najveći, ako ne i jedini kapital, dok je klupski troškovnik i nadalje tuđa briga. Ako Dinamo i drugi put ode u stečaj, Mamić koji jest njegov pravi gazda, ali nije njegov formalnopravni vlasnik, može se pojaviti samo kao krupni vjerovnik. Štoviše, već sa sadašnjom trećinom svojih privatnih igrača on može odlučiti hoće li Dinamova ekipa igrati punim kapacitetima, hoće li utakmice pustiti konkurentima, hoće li Dinamo kao klub uopće postojati.

Ni njegovi privatni štićenici, Dinamovi igrači, nisu u zavidnijem položaju. Prema Nacionalovim izvorima u međunarodnim sportskim krugovima, senzacionalno najavljen transfer Boška Balabana u Aston Villu završio je skandalom koji Mamić već mjesecima uspješno zataškava. Zbog te afere trener britanskog kluba – izvjesni Gregory – dobio je trenutačni otkaz, a Balabanu su se zadugo zatvorila vrata zapadnoeuropskih klubova. Kako je javno objavljeno, Mamić je za Balabanov prijelaz iz Dinama u Aston Villu realizirao zaradu od vrtoglavih 20 milijuna DEM. No u Birminghamu se otkrilo da je zagrebački klub od toga dobio samo četiri milijuna DEM, Balaban isto toliko, dok je Mamić preostalih 12 milijuna zadržao za sebe. Kako Nacional doznaje, uprava engleskog kluba uvjerena je da je Mamić potplatio Gregoryja da lobiranjem u upravi Aston Ville što više “napuše” cijenu kupljenog igrača. Balaban je istoga trenutka stavljen na crnu listu. Prvo mu nisu dali da se pojavljuje na terenu, a onda su ga vratili Dinamu na “posudbu”. “Nikad on više neće igrati u Aston Villi”, izjavio je klupski predsjednik u jednom širem privatnom društvu, prije toga otjeravši menedžera Gregoryja i scouta ekipe, zaduženog za traženje novih igračkih akvizicija diljem svijeta, preko kojeg je Mamić i ostvario prvi kontakt s Englezima. O tom skandalu pisale su engleske novine, no u Hrvatskoj su se sportskoj štampi pojavili samo natruhe toga skandala koji je za duže vrijeme stopirao put hrvatskih igrača u Britaniju.

Unatoč skandalu, Mamić i dalje inzistira da mu Balaban daje 15 posto i od svoje iskazane i od svoje neiskazane plaće. Njih dvojica danas ne razgovaraju, ali ”štićenik” se više ne može riješiti obveza kojima ga je Mamić uvukao u svoje menedžerske igre.

Da je Mamić deklarirani nogometni biznismen, njegove privatne veze s jedanaest Dinamovih zvijezda, same po sebi, ne bi bile toliko problematične. Sebe, međutim, ne predstavlja kao njihova privatnog menedžera, nego zamjenskim atributima u stilu Miroslava Blaževića: on im je, kako blagoglagoljivo objašnjava, poput oca, odgajatelja, zaštitnika, skrbnika, pokrovitelja. Tom gomilom riječi Mamić prikriva notornu činjenicu da igračima trguje “na divlje”, bez Fifine licence, ne zato što je ne može dobiti, nego zato što bi kao ovlašteni menedžer morao poštovati barem minimalne standarde struke kako prema svojim nogometnim štićenicima, tako i prema njihovim kupcima i, još više, hrvatskim poreznicima.

U hipokriziji “očinskog” menedžerstva, kao originalnog Mamićeva izuma, njegovi igrači, po tvrdnjama ljudi iz nogometa, imaju mnogo gori status od robe, kako je to običaj u svijetu nogometnog kapitalizma. Dok su mladi, neafirmirani, siromašni, njima se čini da će ih aranžman s nogometnim “ocem” dovesti do slave i bogatstva. Ali kad malo odrastu, sazru i steknu iskustvo, prekasno shvate da se Mamić opasno kocka njihovim sudbinama. Doduše, mora se priznati da je ulagati novac u neafirmiranog nogometaša također velik rizik. Nikad se ne zna hoće li on zaista izrasti u pravog nogometaša, a ako i izraste, nitko ne jamči da mu netko neće polomiti nogu, čime propada karijera, a time i menedžerov novac uložen u njega.

Sportskim znalcima dobro je poznato da Balaban nije jedini Mamićev štićenik koji njegovoj agenciji ili njemu osobno do kraja svoje karijere mora davati 15 posto mjesečne plaće, uključujući i najveći dio “crne” zarade od svojih transfera u inozemne klubove. U zemljama postkomunističkog Istoka, gdje je nogomet, kao i cijeli sektor proizvodnje profita, prepušten u većem dijelu crnom poslovanju, Mamićev je stil biznisa razumljiv i prepoznatljiv.

Jerko Leko nedavno je, bez osobitog dramatiziranja, službeno prodan kijevskom Dinamu za 2,6 milijuna eura. Kupac, savršeno kompatibilan s hrvatskim nogometnim mešetarima, zapravo je bivši sovjetski visokopozicionirani KGB-ovac, koji kao i njegovi bivši kolege iz SSSR-a funkcionira kao svojevrsna legalizirana mafija.

Ukratko, naoko zakučasta logika Mamićeva mešetarenja zapravo je vrlo jednostavna: otkrivši nekog talentiranog, ali neafirmiranog nogometaša, Mamić ga uzme pod “zaštitu” svoje neovlaštene agencije; kao njegov privatni menedžer nadarenog momka ponudi Dinamu, a kao čelnik istog kluba ponudu objeručke prihvati. Čim štićenik, igrajući za proslavljeni zagrebački klub i po mogućnosti za reprezentaciju, postigne izvjestan uspjeh na domaćem i međunarodnom planu i time poveća svoju tržišnu vrijednost, Mamić ga izruči boljim kupcima, a profit, dakako, prisvaja privatno, u ime svojih neregistriranih menedžerskih prava. Svakim tim korakom Mamić višestruko uvećava početnu menedžersku investiciju, dok Dinamo, nogometni nacionalni simbol, postaje sve kraća i usputnija stanica na putu od igračeve anonimnosti do Mamićeva financijskog uspjeha. Pri tome, mora se priznati, pitanje je bi li za te igrače ikada itko čuo i bi li ikad bili prodani da nije Mamićeva fanatičnog angažmana koji pred sobom ruši sve barijere i protivnike.

Valja priznati, sam Mamić nije kriv što je cijeli Dinamo uspio podrediti logici vlastite zarade. Kao neuki kapitalist koji je prvo poduzetničko iskustvo stjecao švercajuci “levisice” u doba komunizma, što je sam s ponosom priznao u nekoliko intervjua, ne može razumjeti razliku između muljanja i biznisa. Krive su državne institucije, nogometni navijači, sportska javnosti i napokon skupština i predsjednik kluba, čije je ime Mirko Barišić. Ako netko od njih shvaća zašto je u dobro organiziranim državama “sukob interesa” sankcioniran kao jedan od težih krimena protiv općeg dobra, ipak se nitko neće pobuniti. Neki su postali Mamićevi financijski dužnici a drugi smatraju da o Mamiću ovise njihova ugledna klupska mjesta, kao jedini način medijske i društvene promocije. Najveći dio sportske javnosti i navijača misli da se Dinamo, kao nacionalni simbol, smije i mora održavati u vrhu nogometnog svijeta svim mogućim sredstvima.

Nesumnjivo, nekoć davno Zdravko Mamić bio je iskreni nogometni entuzijast. Kao tinejdžer igrao je u juniorskom sastavu Dinama, uvjeren kako ga čeka velika sportska karijera. Po jednoj verziji njegove nerealizirane nogometne biografije, Dinamo je morao napustiti nakon teške ozlijede koljena. U drugoj verziji, iz Kluba ga je zajedno s najvećim talentima tadašnje juniorske generacije protjerao trener Kobeščak, koji nije bio u stanju prepoznati nogometni potencijal. Treća priča kaže da je sam Mamić, uspoređujući se s mnogo darovitijim bratom Stojkom, shvatio kako se nikada neće uzdići iznad sivog prosjeka.

Ipak, kao trajna tekovina njegova motanja po maksimirskom stadionu ostalo je poznanstvo s Ćirom Blaževićem, koji je 1982. Dinamo doveo do naslova prvaka tadašnje Jugoslavije. Kao i za sve Dinamove navijače, Blažević je za mladoga Mamića postao vrhovni društveni uzor. Suočen s infantilnim obožavanjem svoga lika i djela, Blažević je Mamića toplo prigrlio, kao trajno ogledalo vlastite genijalnosti. Izgradio se odnos osebujne simbioze. Kao najzornija ilustracija njihove neraskidive sparenosti, u krugovima zagrebačkog jet-seta i danas se prepričava sljedeća zgoda: kako je slavni trener imao običaj obilaziti vračare i vidovnjake, jedan od njih Blaževiću je prorekao da će mu supruga teško stradati od vatre izazvane prometnom nesrećom, a da će se njegov prijatelj Mamić opet oženiti suprugom od koje se nešto prije razveo. I doista, nedugo nakon tog proročanstva, Blaževićeva supruga jedva je preživjela požar izazvan prometnom nesrećom kod Kraljevice. Uvjeren da je njegov život fatalno prikopčan na Blaževićevu sudbinu, Mamić je, da ne izaziva više sile, opet zaprosio svoju bivšu ženu a Blažević mu je bio kum. Premda ni drugi brak nije potrajao, ona je danas vlasnica jedne male trgovine u zagrebačkom Oktogonu u kojoj su se nekoć prodavali Dinamovi suveniri. Otada Mamić uživa reputaciju velikog džentlmena, koji ni jednu ženu s kojom je bio ne ostavlja praznih ruku.

Najniža točka u odnosima Zdravka Mamića i Miroslava Blaževića dogodila se 1992. Udruženim snagama kupili su dionice Dinama koji se tada, na inzistiranje predsjednika Franje Tuđmana, najprije prekrstio u HAŠK Građanski, potom u NK Croatia. Doduše, Blažević je u kupnju investirao isključivo svoje utjecajne političke veze u tadašnjim Predsjedničkim dvorima. Blaževićeva suvlasnička prava velikodušno je platila Mamićeva tvrtka Česma, osvojena, naravno, u privatizaciji namijenjenoj HDZ-ovim miljenicima. Kad su se po Tuđmanovu nalogu, a na inzistiranje Gojka Šuška, obojica morali povući iz njegove omiljene nogometne institucije, Blažević više nije htio priznati da u Klub nije investirao ništa. U povratnoj kupoprodaji njemu je isplaćeno više od 2 milijuna DEM, dok je Mamić dobio tek “bijednih” 200-tinjak tisuća DEM. Osjećajući se izigranim i opljačkanim, Mamić je svog idola fizički napao u hodnicima kluba a poslije ga se godinama odricao. U isto razdoblje spada i Mamićevo gorljivo zalaganje da se NK Croatiji, Tuđmanu i Blaževiću iz inata, vrati izvorno ime Dinamo. Mamića je u cijeloj priči s kumom pogodilo ne samo to što mu je nabavio novac za “kupnju” Dinama, nego ga je upravo on uveo u okrilje familije Tuđman, koja je na kraju Mamića zbog njegovih stavova odbacila a Blaževića još više prigrlila, i to ponajviše ženski dio predsjednikove obitelji. Pri tome je Mamić smatrao da ga kum Blažević nije uzeo dovoljno čvrsto u zaštitu pred Tuđmanom koji je zabranio da mu se Mamić približava.

Slavnog trenera i njegova sljedbenika izmirilo je novo interesno savezništvo. Klub je Mamić uz pomoć Canjuge počeo osvajati još dok je Tuđman bio na samrtnoj postelji u bolnici u Dubravi. Canjuga je smatrao da će uz pomoć Mamića preživjeti posttuđmanovsko razdoblje u Dinamu i hrvatskom nogometu, a Mamić je u Canjugi, tadašnjem predsjedniku kluba, vidio najbezbolniji i najbrži način povratka u Maksimir. Iako je faktički klubom vladao dvije godine, Mamić je svoj povratak formalizirao početkom ove godine. Mamić je postao potpredsjednik a Blažević trener. Danas je njihova ljubav jača i teatralnija nego ikad prije. “Moram ti se, sine, javno zahvaliti za sve što si učinio za Dinamo”, reći će Blažević uzvišenim tonom pred novinarskom svitom koja se okupila da dozna pojedinosti transfera Ivice Olića iz NK Zagreb u NK Dinamo. “Hvala”, uzvratit će Mamić istim tonom i u istom igrokazu za novinsku publiku. Nazočni novinari će šutjeti. Jedni su iskreno fascinirani sparenim bleferima, drugi šute zbog srama što ih se tako očito vuče za nos a treći su kupljeni za nekoliko dnevnica, putovanja i sitne usluge. Oni koji se ipak usude nešto napisati o tome dvojcu uglavnom su se na to odvažili jer smatraju da će u sukobu Mamića i Zvonka Zubaka pobijediti struja koju predvodi trgovac oružjem koji se zakleo da će “skinuti” kumove iz Kluba.

Uvježbani par, naime, toliko dugo već igra uloge nogometnih idealista da, po svemu sudeći, čak i vlastite zarade doživljavaju kao samoodricanje i žrtvu. U tome valja tražiti korijene njihovih stalnih medijskih skandala. Nije novinar Sportskih novosti prvi kojeg je Mamić otjerao, psovao, vrijeđao i prijetio svojom stisnutom šakom. Kako je zbog umnožavanja sumnjivih nogometnih transfera maska “viših interesa” sve krhkija, tako i Mamić sve otvorenije pokazuje svoje izvorno lice nekadašnjeg švercera “levisicama” koji zaboravlja očito teško naučena pravila uljuđenog ponašanja.

Zato bi Zdravko Mamić prije mogao poslužiti kao psihosocijalni uzorak sadašnjeg hrvatskog društva nego kao primjer nogometnog menedžera koji to, prema potrebi, malo jest a malo nije. Potječe iz vrlo poštovane hercegovačke obitelji na čelu s ocem Josipom, koja se 60-ih, u snažnom valu tadašnje kolonizacije zagrebačke periferije, nastanila u Sesvetama. Roditelji su mnogo godina radili u Njemačkoj pa je kao najprobitačniji preuzeo skrb za dvojicu svoje braće Zorana i Stojka. Pokroviteljstvo je nastavljeno i u njihovim poznim godinama: učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da Stojku pronađe izvor zarade, a da drugog afirmira kao nogometaša. Mirni i vrlo radišni Zoran Mamić dosegnuo je vrhunac u sastavu njemačkog Bayer Leverkusena dok je Stojko, kao najtalentiraniji, izvjesno vrijeme igrao čak za Cosmos iz New Yorka u koji je otišao iz splitskog Hajduka. Nenaviknut na život bez Zagreba i Zdravkove zaštite, nije dugo izdržao te se vratio u Hrvatsku.

Nakon završene srednje škole Zdravko Mamić zaposlio se kao trgovački putnik, koji je glavne izvore prihoda i famoznu “obiteljsku ušteđevinu”, o kojoj i danas često govori, stekao kao i većina poduzetnijih trgovaca u doba komunističkih restrikcija prema privatnom vlasništvu: iz Njemačke je donosio zapadnjačku robu i preprodavao je, pred nosom poreznika, radnom narodu kojemu je bilo dosta socijalističke konfekcije. Nema sumnje da je u tome bio uspješniji od konkurencije. Prema pričanju svjedoka, Mamić svoj dar za trgovinu duguje urođenoj sposobnosti blefiranja i uvjeravanja. Fraze i patetika kojom oponaša Miroslava Blaževića samo su njegovoj elokvenciji dali konačnu formu.

No, kao i svim novokomponiranim tajkunima, regrutiranim mahom iz sličnog miljea nekadašnjih preprodavača, tako je i Mamiću u jednom trenutku trebao društveni status. Dugo je tragao za modusom osvajanja društvenog ugleda. Postavši uz rođake jedan od vlasnika drvne industrije Česma u Čazmi, okušao se kao tvorničar. Pošto ga je sudjelovanje u pretvorbi izjednačilo s ozloglašenim slojem HDZ-ovih pljačkaša, počeo je eksperimentirati s ugostiteljstvom. Uz spektakularnu promociju, otvorio je s kompanjonima u Sesvetama klub Planet. Zamišljen kao prestižna diskoteka, uskoro se transformirao u krčmu sa živom glazbom i okupljalište zagrebačkog podzemlja, što Mamiću nije odgovaralo te je ubrzo prodao svoj dio. Tek kao “zaštitnik” nogometaša i nogometni gazda okusio je čari priznatog društvenog uglednika, ali i moć manipulatora koji vlada golemim masama nogometnih poklonika, što se najbolje vidjelo u njegovu utjecaju na Bad Blue Boyse, kojima je čak i novčano pomagao.

Ipak, vrijeme je pokazalo da je Mamić od Miroslava Blaževića naučio i nešto više od patetične poze i retorike. Boška Balabana, kao nogometni talent potencijalno velike profitabilne vrijednosti, prepoznao je dok je bio anonimni mladac iz juniorskog sastava NK Rijeka. Mladića je impresionirao BMW-om, kao dijelom nogometnog odgoja i zaštite, premjestio ga u slavniji Dinamo, prodao britanskom klubu i vjerojatno mu uništio karijeru. To su neizbježni rezultati igre njegova “očinskog” menedžerstva od kojeg će na kraju i sam stradati.