evijske nogometne utakmice uvijek razočaraju one koji se ponadaju igri na razini sabranih imena. Ako ste ikad pogledali barem jednu takvu, mogli ste se obradovati tek ponekoj bravuri, za kakve inače baš i nema prostora ni vremena. Nogometni fanatici često ih zaobiđu, jer nisu sposobni racionalno pomiriti razliku između vlastitih očekivanja prema okupljenim majstorima, i onoga što im revija stvarno ponudi od igre. Ali, ponekad - stvarno iznimno i rijetko - dogodi se spektakl kojega valja popratiti makar samo zato da bi se uživo vidjelo zvjezdani arhipelag što se spustio na zemlju. Takva je zgoda priređena prije nekoliko dana u Zagrebu, na oproštaju Zvonimira Bobana od aktivnog igranja nogometa.

Nekoliko tjedana uoči "oproštaljke" atmosfera je podlagana kaloričnim najavama talijanskih zvijezda što su se na hrvatsku stranu Jadrana imale iskrcati u većem broju negoli njihovi turisti za uobičajenoga ljetnog ferragosta. Zvonimir Boban izgradio je kroz 17 godina karijere takvu moćnu reputaciju (i dobar odnos sa gazdom Milana Silvijem Berlusconijem) da mu nije bio problem sakupiti najpoznatijih kolega za nekoliko momčadi, pa su nakon uvodnih mečeva sa pionirima i kojekakvim estradnim timovima, odigrane čak dvije utakmice s internacionalnim relacijama.

Evo zore, evo dana, evo Zvone i Gorana U prvoj su igrale Dinamove legende protiv Milana, a u drugoj hrvatska reprezentacija iz 1998. protiv Svjetskih zvijezda. Boban je ovdje nastupio za prva tri od spomenuta četiri tima. Od ostalih igrača, redom po timovima, spomenimo bar neke: Kranjčar, Mlinarić, Rossi, Maldini, Baresi, Rijkaard, Costacurta, Albertini, Desailly, Savićević, Massaro, Weah, Prosinečki, Šuker, Asanović, Šimić, Tafarel, Tudor, Bergomi, Rui Costa, Serginho, Matthaeus, Leonardo, Viduka, Papin, Redondo...

Još trojica neupitnih, ovdje možda najvećih velikana lopte - Marco Van Basten, Rivaldo i Andrij Ševčenko - izašli su na centar da bi pozdravili Zvonu Bobana. Prvi je izveo početni udarac; druga dvojica nisu zaigrala zbog ozljede. Ako nekome sami Bobanov oproštaj i nije razlog, dolazak na Dinamov stadion isplatio se za vidjeti ovu trojicu, i to u civilu...

Dinamove legende vodio je Dražan Jerković; na Milanovoj klupi je sjedio Fabio Capello; "Vatrene" je vodio Miroslav Blažević, a Svjetske zvijezde Ivica Osim i Tomislav Ivić. Prva utakmica završila je rezultatom 3:1, a dva pogotka postigao je Boban, oba za rossonere. Drugi je bio antologijski, i bizaran, kao na fliperu: Boban je primio loptu na oko 12 metara, i tukao tako da se lopta dalje nije vidjela golim okom, sve do koprcanja u mreži. Usporena snimka je otkrila kako se lopta odbila od grede, udarila golmana Zvonka Marića u potiljak, pa tek zatim skončala u golu.

Drugu utakmicu dobile su Svjetske zvijezde sa dva naprema jedan. E, to je posebna priča. Između golova Papina i Leonarda, naime, Zvone Boban svečano se oprostio od igračke karijere; objesio - rekli bi sportski komentatori - kopačke o klin. Primio je darove, zahvalio se svima, te najavio zamjenu na mjestu lijeve spojke u hrvatskoj reprezentaciji. A tad se iz tunela pojavio - Goran Ivanišević! Lanjski pobjednik Wimbledona i zaluđeni ljubitelj nogometa utrčao je na teren, i, prije negoli se publika uspjela snaći od iznenađenja, primio je loptu na šesnaest, povukao je malo ulijevo, zagradio od "svjetske" obrane, i opalio na kontra stranu. Gol, izjednačenje, za Hrvatsku strijelac Ivanišević!

Zacijelo ne treba opisivati kakvo je ludilo uto nastalo. Istina je, odlični Hajdukov vratar Stipe Pletikosa, koji je u tom trenu branio za Svjetske zvijezde, valjda je ipak malo pustio loptu u gol... No, ako je to i bilo djelomično izrežirano, radilo se o uspjelom slavljenju igre same, o čistome nogometnom veselju pred 40 tisuća ljudi. Ćiro Blažević, koji je bio opijen srećom što ponovno vodi hrvatsku reprezentaciju, jer ionako samo na to misli, nije se imao razloga buniti. Prije bi se moglo dogoditi da nam jednog dana počne objašnjavati da je sve to bila, zapravo, njegova ideja, i kako je instruirao Ivaniševića prije ulaska na teren... Nema veze, u ovome su svi uživali, i nitko mu neće zamjeriti.

Ćiro je znao… A ukoliko postoji ijedna krupna zamjerka na cijeli spektakl, onda je to svakako zviždanje Dejanu Savićeviću, od velikog dijela publike. To je bilo naprosto degutantno; Zvone Boban pozvao ga je kao svog dobrog prijatelja i velikog igrača (tako je i stadionski spiker najavio Savićevića, ne bi li preduhitrio skandal), a sirovi šovinisti s tribina dočekali su ga zviždanjem. Zvonimir Boban podigao je ruke prema tribinama, s krajnje očajnim izrazom na licu, pa zagrlio Savićevića. Ma sve da je Boban pozvao i deklariranog četnika Sinišu Mihajlovića na svoj oproštaj - ako bi iz nekog razloga to poželio - bilo kakva negativna reakcija publike, osim šutnje, bila bi nepristojna. U ovom slučaju, takvoj sramoti nisu zaslužili prisustvovati ni Savićević ni Boban, a još manje bilo koji od onih starova što su te večeri napučili Dinamov stadion. Tek malo je nelagodu sprao kasniji aplauz što ga je Dejo pokupio za jednu lijepu akciju. Ali, naprosto, takvi smo: pred Georgea Weaha nitko nije bacio bananu, ne zato što ovdje odjednom nema rasista, nego zato što postoje "svjetske" zgode kad se oni prikrivaju. A onda im se na toj istoj sceni omakne prdac nalik ovome sa zviždanjem.

I drugo, što je pak moguće donekle opravdati, jest pomalo neukusno bogat oproštaj za igrača koji, budimo pošteni, nije pripadao vodećem redu nogometnih velikana. Takav spektakl nisu imali ni Pele niti Maradona, i teško da će ga imati ijedna od zvijezda koje su uveličale Bobanov rastanak od igre. Zvonimir Boban bio je odličan igrač, pouzdan i temeljit, pravi motorin u Dinamu, Milanu (više pod Capellom, manje pod Zaccheronijem) i hrvatskoj reprezentaciji, ali neprepoznavanje mjere stvari, što će rijetko kome upasti u oko, ukazuje na ovdašnji provincijalizam, čak manje Bobanov negoli opći. To se može objasniti kratkim pregledom karijere Zvonimira Bobana, i paralelno razvoja nogometa u Hrvatskoj 90-ih.

Rođen 1968. godine u Imotskom, gdje se njegov otac preselio iz sela Bobanova Draga kod Gruda, Zvonimir Boban je kao dječak zaigrao za pionire Mračaja iz obližnjeg sela Runovića. Prešao je već kao junior u Dinamo (u Hajduku su rekli da ima "tanke noge"!), a imao je 17 godina kad ga je Ćiro Blažević premijerno stavio u prvu momčad, i 19 kad mu je povjerio kapetansku traku. Godine 1987, s juniorskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio je u Čileu naslov prvaka svijeta; Robert Prosinečki proglašen je tad za najboljeg igrača prvenstva, Zvone Boban bio je drugi. Stigao je prije raspada SFRJ zaigrati sedam utakmica za onodobnu reprezentaciju pod vođenjem Ivice Osima, a 1991. prešao je u Milan, s tada najskuplje plaćenim transferom u Italiji. S Milanom Boban osvaja četiri scudetta (domaća prvenstva), tri domaća superkupa, naslov prvaka Evrope i evropski superkup, te postaje najuspješniji strani nogometaš u 100- -godišnjoj povijesti AC Milana. Za hrvatsku reprezentaciju odigrao je 51 utakmicu, osvojivši broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Za taj uspjeh vezan je i najveći Bobanov neuspjeh, činjenica da Hrvatska nije ušla u finale protiv Brazila zato što je upravo on poklonio loptu francuskim napadačima za gol...

Prokletstvo devedesetih No, kao reprezentativni kapetan, Zvonimir Boban bio je tokom 90-ih, htio - ne htio, i sam na određeni način projekt, a što su ga vodili nogometni i politički funkcioneri, mediji i ulica. On nije bio samo igračka zvijezda, nego i nedodirljiva estradna ličnost u širem smislu, koju se pitalo o politici, ekonomiji, književnosti... Nevjerojatni uspjeh reprezentacije u Francuskoj dao im je vjeru da to ima smisla, da je Hrvatska stvarno nogometna velesila, te da nogomet s državnom politikom ide pod ruku, na što je svojski ukazivao i Franjo Tuđman. Pa, naravno da je takvoj ekipi trebao vođa poput Bobana, i šef parade poput Ćire Blaževića, ako već Tuđman nije bio spreman umjesto obojice istrčati na teren.

Tako je i ovaj spektakl značio počast jednome velikom igraču, a povrh toga velikoj iluziji o nacionalnom uspjehu. Zaboravljeno je da hrvatska nogometna reprezentacija poslije toga nije napravila više gotovo ništa; ovom prilikom bilo je važno jedino to da je za vrijeme Zvonimira Bobana napravila gotovo sve. Ima nešto u onome kad zaneseni promatrači ustvrde kako je jedan Zvone Boban, iako nije jasno koliko ih shvaća da je to najviše zato što se nogometni uspjesi njegove generacije u Hrvatskoj, nažalost, vjerojatno nikad više neće ponoviti.