Vjerovao sam da ovaj tekst neću morati pisati, da težnje jedne interesne skupine o kojima ću progovoriti pripadaju prošlosti i da nije potrebno vaditi neke stvari 'iz naftalina'.

Međutim, vrlo često iz različitih izvora prepoznajem kako se na mala vrata, nakon kratkotrajne stanke, plan oživljava u pomalo modificiranoj formi. Hobotnica je, o kojoj progovaram u jednom od prethodnih tekstova, 'A sad - sport i glazba...' kojeg preporučam pročitati kako bi lakše pratili ovaj, imala posve jasan i razrađen plan za NK Dinamo, ali također za financijski još unosnije građevinske projekte Maksimir i Kajzerica.

U citiranom sam tekstu želio objasniti premreženost interesa jedne manje skupine ljudi i zorno predočiti utjecaj koji ista ta skupina ima na hrvatski nogomet u cjelini. Ipak, moram priznati da nisam odmah uspio 'uhvatiti' cijelu sliku.

Ona je mnogo šira, sveobuhvatnija, a njezini su likovi mnogo pohlepniji nego što smo mogli i pomisliti.

Naime, danas gotovo nema sumnje da je 'Hobotnica', kako sam ju nazvao, našla jedan veliki projekt, zlatnu žilu, na kojem je željela i po svemu sudeći i dalje želi još više učvrstiti svoje pozicije, ali ponajprije financijsku moć. Kako bih vam zorno predočio o čemu se radi, dopustite da budem nešto opširniji jer je fragmenata priče zaista puno.

Fragmenata zato što smo pojedine dijelove te priče mogli čuti u različitim prigodama i iz različitih izvora u javnosti, kuloarima, iščitati između novinarskih redaka redom od onih bliskih, dobro obaviještenih zagovornika vladajuće klupske kaste.

S vremenskim odmakom fragmente ipak možemo spojiti u sliku iza koje stoji jedna interesna skupina.

Ako niste pročitali tekst pitat ćete se tko/što je Hobotnica?

Izraz bi bio točniji da govorimo HoBotMica – prema tri glavna aktera : Tomislavu Horvatinčiću, Milanu Bandiću i Zdravku Mamiću – građevinskoj, političkoj i nogometnoj 'glavi' iste te Hobotnice.

Ona posjeduje i krakove kao što su Marković ili Jelavić, ali oni su sporedni za priču jer su na koncu samo 'izvršitelji volje' neke od 'glava'.

Što je 'Masterplan', pitat ćete?

Potrebno je shvatiti veličinu tog projekta koji je u jednom trenutku bio posve izvjestan dok srećom pojedinci nisu Hobotnici zabili 'autogol'.

Kako bi shvatili o čemu se radi te na koji se način Masterplan želio provesti potrebno je dati nešto širu sliku i uvod.

Ipak, bit ću izravan i jasan odmah na početku.

Plan te skupine sadržavao je tri glavna cilja :

1) preuzimanje potpune i neupitne kontrole nad klubom privatizacijom NK Dinamo,

2) izgradnja stambeno - poslovnih prostora na prostoru maksimirskog stadiona te oko njega i

3) izgradnja novog, budućeg stadiona na Kajzerici.

Naravno, u oba građevinska projekta glavnu bi ulogu imala upravo Hobotnica, to jest njezini akteri u čemu i leži njezin interes za točke 2) i 3) jer se radi o projektima teškima nekoliko stotina milijuna eura u najskromnijim prognozama.

Znači, kompletan plan možemo podijeliti na dva dijela, 'nogometni' što se odnosi na privatizaciju Dinama i građevinski koji obuhvaća drugu i treću točku. Plan nije od jučer kao što nisu ni priče o privatizaciji ili one o 'stadionskom referendumu'.

Dapače, slične se priče plasiraju kroz medije, jednostranim načinom gledanja, već godinama.

Zato, krenimo nekim redom.

Počnimo s privatizacijom kluba.

Iako je to, naravno, negirano od klupskih struktura (kao što su negirani i transferi koji bi se već sutradan u pravilu dogodili) o privatizaciji se kluba itekako ozbiljno razgovaralo, a razgovara i sada.

Ali traži se optimalan trenutak za preuzimanje kluba od onih koje sam već spomenuo.

Da je riješeno pitanje stadiona vrlo bi vjerojatno Dinamo davno krenuo stopama Hajduka s time da bi klub odmah prešao u ruke privatnika, bez međurazdoblja u kojem bi vlasnik i dalje bio grad Zagreb.

Član skupštine, gospodin Marijan Hanžeković, ugledni odvjetnik i stručnjak za gospodarsko pravo – kupnje, prodaje, preoblikovanja i drugo po mnogima je bio osoba koja je trebala pripremiti cijeli projekt privatizacije kluba s pravne strane.

Ipak, varaju se oni koji vjeruju jednostranim novinskim pričama i misle da bi se promijenila izdvajanja grada u tom slučaju, odnosno 'rasteretili' mi porezni i prirezni obveznici.

I dalje bi se 'podupirao vrhunski sport i omladinski pogon', od javnog bi se novca i dalje izdvajala sredstva, direktno ili indirektno, za 'ove ili one' namjene. Jedina razlika leži u tome da bi sav profit, sada legalno, završavao u privatnim džepovima vlasnika kluba koji bi kako s klubom tako i njegovim profitom tada i zakonski radili što i kako žele.

Stadion(i), o kojima ću kasnije progovoriti, novi ili stari ili čak oba, i dalje bi bili gradski pa bi i dalje plaćali njegovo/njihovo 'održavanje'. Koji je interes građana u mogućoj privatizaciji? U principu ga nema, postoji samo interes nekolicine.

Ipak, razgovori o privatizaciji usporeni su nakon slabljenja moći gradonačelnika Bandića koji je to bio u stanju sprovesti u djelo.

Plan je, kako njegov 'nogometni' tako i 'građevinski' dio, zaustavljen, odnosno privremeno odgođen, zahvaljujući upravo njemu.

Nije mu to bila namjera ali možemo mu biti zahvalni.

Danas se traži neki novi oblik kojim bi se realizirao cijeli plan ili barem neki njegovi dijelovi jer je vrlo teško očekivati da bi se ijedna vlast u ovo vrijeme usudila ulaziti u financijski toliko goleme projekte.

Zato je nedavni posjet Londonu od strane braće Mamić imao još jedan cilj - razgovori s inozemnim ortakom o privatizaciji NK Dinamo kako bi se realizirali barem neki, 'nogometni', dijelovi plana.

Dva se suvlasnika u toj križaljci već znaju - Zdravko Mamić i Tomislav Horvatinčić.

Treći se, zapravo fiktivni, 'papirnati' vlasnik, traži.

Zašto?

Prvenstveno zato što bi u novinama gordo zazvučalo 'Roman Abramovic kupio Dinamo!'

Pa tko bi mogao imati nešto protiv toga, pisat će mediji i oduševljeno priču prihvatiti javnost.

I tu će biti najveća pobjeda Hobotnice koja će se sakriti iza jednog takvog, ili sličnog, imena, a neće drugim suvlasnicima biti zanemariva ni njegova eventualna financijska injekcija.

Neka se klub proda za recimo 100 milijuna eura.

Reći ćete, velik novac, više nego pristojan.

Jest, nema što.

Pogotovo ako kupce stoji ravno - 0 eura.

Kako?

Lako.

Samo u zadnjih pet godina klub je prodao igrača u vrijednosti 100 milijuna eura.

Neka je na računu, odnosno tek treba doći, još pola tog iznosa - 50 milijuna eura.

Neka cijeli današnji kadar vrijedi još toliko (Sammir, Badelj, Vrsaljko, Kovačić, Beqiraj, Ademi i svi ostali, pa i oni koji dolaze poput Šituma, Mihaljevića, Prenge i mnogih drugih...) i koliko su na kraju zapravo potrošili, koliko ih je klub stajao?

Dajem za tvrtku 1000 kuna, ali ona na računu ima 500 kuna i robe u vrijednosti barem toliko.

Pravo ulaganje mi je nula kuna jer što direktno što indirektno cijeli iznos dobijem natrag.

Da, preuzeo sam obveze prema zaposlenicima, ali i njihove sposobnosti, iskustvo, znanje, know-how koji dinamovi omladinski treneri i skauti itekako imaju.

Kupio sam klub koji ima reputaciju, povijest, kompletan omladinski pogon, nekoliko milijuna navijača i sve drugo.

I ne samo to, iako sam i sada na nuli.

Jer, što ako klub ima i zemljište?

Buduće građevinsko zemljište.

Dobro, kvalitetno, atraktivno.

Onda sam u velikom plusu, nisam li?

Možda zato Tomislav Marčinko kroz medije kuka 'dajte nama stadion, dajte ga klubu.

Mi ćemo plaćati režije i ostalo, dajte ga nama.'

I netko će reći, nije loše da sami plaćaju režije, treba im dati.

Nije nelogično, priznajem. Ne ako njihove težnje gledate vrlo usko.

Ako gledate šire - samo je jedan razlog za takve težnje - da sutra privatizacijom vlasnik dobije i Maksimir i s njime čini što i kako hoće.

Zemljište, koje je nemoguće naći u tolikoj kvadraturi u širem centru grada što Maksimir danas jest.

Vrlo atraktivno i veliko zemljište okruženo parkom, sportskim terenima, studentskim kampusom, autobusnim i tramvajskim stanicama i mnogim drugim popratnim i urbanim sadržajima.

Idealna lokacija za nekoliko desetaka tisuća kvadrata stanova, zar ne?

Pa jedno 2000 eura po kvadratu stambenog prostora, a gdje su poslovni prostori i sve drugo...?!

I dolazimo vrlo lako do troznamenkastog iznosa.

U milijunima eura, naravno.

A grad raspiše natječaj za stadion na Kajzerici.

I tamo se izgradi sve prije navedeno, poraste vrijednost prostora nekoliko puta (baš me zanima čija su zemljišta u blizini op.a.), a u oba građevinska projekta, prvom direktno i drugom indirektno, sudjeluje Hobotnica.

Uz to što je klub dobila za praktički 0 eura te što joj je sada moć u klubu potpuna i neograničena - ona sudjeluje u dva građevinska projekta 'teška' stotine milijune eura.

Dobar plan, zar ne?

Danas bi to već bila realnost da pohlepa pojedinaca nije Hobotnici 'zabila autogol'.

Ključna je osoba u tom pothvatu bio gradonačelnik Bandić - čovjek koji je bio i Grad (vlasnik kluba i stadiona) i Holding.

I bio je, naglasak bio, dovoljno jak da sve to sprovede u djelo.

Ali, ipak ne toliko politički jak u zemlji koliko je vjerovao.

Odmetnuvši se od stranke pa kasnije izgubivši predsjedničke izbore, izgubio je i veliki dio moći te mogućnost samovolje.

Šteta je naravno nanesena i Hobotnici i svim njezinim krakovima, odnosno cijeloj toj nogometno - građevinskoj interesnoj skupini i pitanje je što će biti s 'građevinskim' dijelom cijele te priče u budućnosti.

Ne treba zato ni čuditi pojava nekih hrvatskoj (a i svjetskoj) javnosti potpuno nepoznatih 'financijskih institucija' usred kampanje za predsjednika HNS-a koje će 'graditi i novi stadion, ako Bog da!'

Iako bi jako dobro trebali znati za pojmove kao što su javni natječaj i/li javna rasprava, nije prvi put da se neki od aktera 'zaletio' svojom izjavom i time samo pokazao koliko su ozbiljne i duboke priče i namjere te skupine ljudi.

Ponavljam, to su samo fragmenti iz kojih se da iščitati mnogo toga.

Nisam prvi koji izlazi s tom pričom, dapače čak je i jedan tjednik probao izaći s istim tezama ali su, službeno, sugovornici zasada 'zakopčani do grla'.

Jedino HOTO (Horvatinčić Tomislav) grupa na novinarske upite odgovara kratko, ali znakovito : 'Dinamo je prevelika priča i ne želimo o tome spekulirati dok ne završimo trenutni projekt.'

Što se njegovog 'nogometnog' dijela tiče, Masterplan je u ovom trenutku rezervna ali veoma izgledna opcija ako bi klub bio prisiljen na privatizaciju te se ništa ne prepušta slučaju ukoliko do privatizacije zaista i dođe.

Sreća je u nesreći da trenutna situacija Zdravku Mamiću veoma odgovara s obzirom na činjenicu da ubire redovne prihode od prodaje igrača, menadžerskog (nezakonitog!) djelovanja njegovog sina te prijatelja i kumova i veoma profitabilnih privatnih ugovora s igračima.

Treba ipak znati da je praktički već cijela 'partija šaha' bila gotovo odigrana bez da su navijači i članovi kluba povukli ijedan potez. Samo nas je loš potez protivnika doveo u sadašnju poziciju u kojoj ipak imamo mogućnost da im pomrsimo planove.

Hoćemo li se mi, pijuni u cijeloj igri, probuditi prije 'šah-mata' ?