Karijera jednog od danas najmoćnijih ljudi hrvatskog nogometa započinje dolaskom karizmatičnog trenera Miroslava Ćire Blaževića u Zagreb.

Tada 23-godišnji Zdravko Mamić radio je kao trgovački putnik jedne srbijanske tvrtke iz Vranja. Živio je u Sesvetama, gdje se doselio iz Bjelovara sa svoja dva brata, Stojanom Antom i Zoranom. Bez oca, koji je, da bi ih uzdržavao morao raditi u Njemačkoj, braća Mamići svoju su priliku za bijeg iz siromaštva vidjeli u nogometu. Dok je Stojan Ante nastupao čak i u šampionskoj momčadi Hajduka iz 79., a igrački put puno mlađeg Zorana tek je bio pred njim, Zdravko se prestao aktivno baviti nogomet, ali je još uvijek bio prisutan na utakmicama Dinama u kojem je nekad i trenirao. Tribine maksimirskog stadiona bile su njegov poligon. Kako danas zna često reći, kada ga Bad Blue Boysi uzmu na zub, da ne razumije zašto to rade jer je i on ponikao upravo iz njihovih redova, je zapravo istina. Premda tih godina organizirani Dinamovi navijači kakve danas poznajemo nisu postojali, Zdravko je upravo to pokušavao napraviti. Mogli bismo ga nazvati moderatorom tadašnje zagrebačke publike, izrađivao je transparente, okupljao plave «drukere» i putovao s Dinamom na gostovanja.

Prvi susret kumova

11. listopada 1980. godine trener Dinama postao je Miroslav Blažević. Mamić je sa tribina ugledao izvanrednu priliku. Ubrzo se sprijateljio s Ćirom i da „ozakoni“ njihovu vezu, pozvao ga za kuma na vjenčanju s prvom suprugom Nadom. Legenda iz tog vremena kaže da je Blaževićeva supruga Zdenka u liku Zdravka Mamića, kada ga je Ćiro prvi puta doveo doma, vidjela samog Lucifera! Prijateljstvo novopečenih kumova cvjetalo je. Ćiro je 1982. godine donio naslov prvaka Jugoslavije u Zagreb nakon 24 sušne godine, što ga je pretvorilo u nacionalnog junaka. Političke dimenzije ovog uspjeha, jer Dinamo je tada smatran nacionalističkim klubom, ubrzale su odlazak Miroslava Blaževića, koji je uslijedio već 1983. godine nakon osvojenog kupa Jugoslavije. Mentor i stvoritelj Zdravka Mamića otišao je u Zurich na klupu Grasshoppera. Ćiro 1984. osvaja prvenstvo Švicarske,

a društvo mu u domovini čokolade često pravi Zdravko Mamić, što ih još više zbližava. Kulminacija njihovog tadašnjeg odnosa dogodila se u srpnju iste godine kada je Zdravko Ćiru, uoči prijateljskog ogleda Dinama i Grasshoppera, dočekao u Zagrebu obasuvši ga cvijećem. Sljedeće dvije godine u Maksimirskoj 128. traju borbe za vlast. Mamić je opozicija koja u svakom trenutku zastupa interese svoga kuma koji preko Grčke i Kosova, 1986 godine, po drugi puta sjeda na klupu Dinama. To razdoblje za Dinamo nije rezultatski osobito uspješno. Modri su se morali zadovoljiti uglavnom šestim mjestom na tablici. Novu eru Blaževića na klupi ipak je obilježila afera s odlaskom Roberta Prosinečkog 1987. godine u Zvezdu, prvenstveno zbog kratkovidnosti Dinamovog trenera koji u njemu nije prepoznao budućeg prvaka Europe i igrača Real Madrida i Barcelone. Slična sudbina iste godine gotovo je zadesila još jednu legendu Maksimira. Marku Mlinariću isticao je ugovor, a čelništvo kluba nije moglo ili nije htjelo iznaći financijska sredstva za produljenje ugovora. Na scenu tada stupa Zdravko Mamić, koji je cijelo vrijeme tu negdje oko kluba, u društvu svoga kuma. Mamić po Zagrebu organizira sakupljanje novca za novi ugovor Mlinke. Na kraju uspijeva od poduzetnika, koje je okupio u popularnom restoranu „Okrugljak“, izvući 100.000 tadašnjih DEM-a, što je bilo dovoljno za spas čovjeka kojega će 18 godina poslije istjerati iz kluba. Bio je to prvi veći podvig ambicioznog Zdravka, podvig koji je vrlo zorno dokazao upravo nevjerojatnu sposobnost i snalažljivost. Osobine koje su ga naposljetku i lansirale u visine o kojima je tada samo sanjao. Kumovi se ponovno rastaju 1988. Ćiro drugi put odlazi iz Dinama, ovoga puta u francuski Nantes gdje će ga povezivati s namještanjem utakmica u poznatoj aferi «Tapie» zbog čega je kasnije proveo i neko vrijeme u zatvoru. Zdravko Mamić je u tim okolnostima 1989. godine stekao istinskog prijatelja u novom treneru modrih Josipu Kužeu. No konstantna uključenost u aktivnosti kluba u posljednjih devet godine, bez neke konkretne uloge u Dinamu, dozlogrdila je mladom i ambicioznom poduzetniku. Obiteljski posao Mamićevih tih je godina bio nabava boca za ocat „Kisko“ Badelu. Biznis kojim Zdravko nikako nije mogao konkurirati bogatijim „poduzetnicima“ u upravi Dinama.

Ratno profiterstvo

U turbulentnom razdoblju raspada bivše države 90/91 osim krvavog rata, podalje od bojišnica počinje nesretna privatizacija. Dok veći dio hrvatskog naroda lije krv za domovinu, „pametnija“ manjina upušta se u unosno preuzimanje državnog vlasništva. Dio tog prljavog poslao odvijao se i u divu drvne industrije iz Bjelovara „Česma“. Tu je tvornicu iverice 1992., pod još nerazjašnjenim okolnostima, preuzeo klan Mamić na čelu sa Zdravkom. Klub iz Maksimira u međuvremenu doživio je i prvu promjenu imena tako da je na čelu tada HAŠK Građanskog bio direktor Komercijalne banke Josip Šoić. Nakon jedne sjednice izvršnog odbora kluba, Zdravko Mamić prvi je puta javnosti prezentirao svoju temperamentnu narav. Nasrnuo je na predsjednika Šoića koji je, da bi izbjegao šake Zdravka Mamića morao bježati i preskakati ogradu Maksimirskog stadiona. Navodni povod takve reakcije je što Šoić nije ispunio dano obećanje Mamiću da će ga imenovati sportskim direktorom. U Hrvatsku se iz Francuske vratio i Miroslav Blažević, odmah se priključuje HDZ-u i postaje bliski prijatelj predsjednika Tuđmana. Kumovi započinju novu fazu suradnje i financijskim sredstvima „Česme“ i „Montmontaže“, Ćiro se uključuje u privatizaciju kupovinom HAŠK Građanskog. 8. travnja 1993. Blažević postaje predsjednik dioničarskog društva, većinski dioničar i trener, a Zdravka Mamića imenuje direktorom kluba. Momčad iste godine osvaja i svoj prvi naslov prvaka u samostalnoj Hrvatskoj. Od međusobne ljubavi dvojce kumova bila je veća jedino njihova ljubav prema novca, stoga idila nije predugo potrajala. 1994.godine Ćiro je potjerao Mamića iz kluba zbog svađe oko 300.000 DEM-a. Snalažljivi Zdravko ipak nije iz kluba otišao praznih ruku. Dok je bio direktor kluba ponovno se uključio u privatizaciju, nabavivši većinski paket dionica Badela, kojem je ne tako davno isporučivao boce. Preprodajom tih dionica trgovcu oružja Ferdinadu Jukiću, Mamić je prvi puta „digao“ veću lovu.

Crno doba Canjuge

Kako su se ratna zbivanja smirivala tako je veliki poklonik nogometa predsjednik Franjo Tuđman sve veću pozornost posvećivao svojoj najdražoj razonodi. Ćiro treći put odlazi iz kluba i postaje izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije. Tuđman ponovno mijenja ime kluba. Ovoga puta klub je nazvan Croatia u duhu svehrvatskog pomirenja, što se na kraju, zbog pretjeranog favoriziranja od strane državnog vrha, pokazalo kontraproduktivnim. Bilo je to okruženje u kojem je marginalizirani Zdravko Mamić teško mogao egzistirati. Antipatije predsjednika Tuđmana spram Mamića pretvorile su se u jasan prezir kada je nakon susreta Croatije i Zagreba, u jednoj svađi Mamić udario igrača Zagreba Niku Čeku. Cijelom događaju svjedočio je Tuđman koji nakon toga izjavljuje da ne želi vidjeti tog čovjeka ni blizu kluba iz Maksimirske 128. Mamić je od 1995. bio prisiljen na tumaranje nogometnim provincijama poput Siska i Osijeka. Tuđman 1996. godina

ustoličuje Zlatka Canjugu na mjesto predsjednika Croatije, što je ujedno i označilo početak autokratske vladavine klubom bez ikakvog oblika opozicije. Jedini protivnici te vlasti bili su BBB-i koji se nikako nisu mirili činjenicom da se njihov klub ne zove Dinamo. Upravo je tu Mamić uvidio priliku da ostane u igri. Povezao se s medijski najeksponiranijim predvodnikom BBB-a, Goranom Kovačem Mackom. I dok su navijači vodili svoju bitku, Mamić se u pozadini cijele stvari preko Macka, koji se vukao po sudovima s predsjednikom Croatie Zlatkom Canjugom, borio za svoje interese. Smrt Franje Tuđmana 99. označila je kraj vrlo uspješne ere, što se rezultata tiče. Klub je čak dva puta nastupio u prestižnoj Ligi prvaka. Bez svoga stvoritelja Canjuga nije dugo preživio, pa je uskoro, nakon sjednice izvršnog odbora 14. veljače 2000. na kojoj je uz erupciju oduševljenja navijača vraćeno „sveto ime“ Dinamo, i on odlepršao iz kluba. Vodstvo su preuzeli legenda kluba Velimir Zajec kao direktor i Mirko Barišić koji se našao u ulozi predsjednika. Zajec kao savjetnika u klub poziva Zdravka Mamića, čime je zapravo zapečatio svoju sudbinu u klubu. Mamić je brzo prepoznao financijske potencijale Mirka Barišića predsjednika uprave moćnog Siemensa. Dovoljna preporuka Zdravku da si nađe novog najboljeg prijatelja. S osiguranim zaleđem, Barišićem, Mamić kreće u konačni obračun. Samo mu je Velimir Zajec stajao na putu ostvarenja ambiciju o potpunom preuzimanju kluba. Malo više od dvije godine trajala je koegzistencija Mamića i Zajeca. Nakon što su ga kod smjenjivanja Canjuge galantno izbacili iz izvršnog odbora, Mamić se okrenuo biznisu s nogometašima. Prepoznao je da tu leži najveća lova te je njegova MSA, Mamić sports agency, počela raditi punom parom.

Mamić sports agency

Najorganiziranija agencija takvog tipa u Hrvatskoj svoj je prvi veliki uspjeh polučila plasiranjem Boška Balabana za 6 milijuna funti, iz Dinama, u Aston Villu. Taj i slični poslovi zbližili su Zajeca i Mamića, pa Zdravko napokon početkom 2002. ulazi u IO Dinama.

Vještim predstavama u medijima Mamić se promovira u jednog od rijetkih istinskih zaljubljenika u Dinamo koji bi financijski mogao pomoći klubu. Uz lažnu skromnost uvijek u prvi plan gura predsjednika Barišića, dok je za njega izmišljena funkcija izvršnog dopredsjednika. Puno iskusniji i snažniji nego 1993. kada ga je kao pre zelenog prožvakao i ispljunuo nemilosrdan maksimirski žrvanj, obračunava se sa Zajecom koji u ljeto 2002. bježi u Grčku pod paljbom oštrih glagola iz Mamićevih usta. Temelji za zidanje „Mamić Uniteda“ uspješno su položeni. S funkcije izvršnog dopredsjednika, iznad kojeg je jedino Barišić, koji samo nabavlja pare, započinje nemilosrdno stapanje Dinama i MSA u jedinstveni pogon bez presedana igdje u svijetu. Kumovi se u tom razdoblju mire i Ćiro po četvrti put slijeće u Maksimir na klupu. Blažević, nakon dvije sezone posta, napokon osvaja prvenstvo u sezoni 02/03. No Zdravko usprkos uspjehu tjera kuma iz Dinama. Nije mogao prijeći preko činjenica što Blažević nije forsirao igrače iz njegove agencije. Da vladavina Mamića sve više počinje sličiti na onu Zlatka Canjuge bilo je jasno i prilikom sazivanja skupštine NK Dinama 2003, kada je opasno priprijetio sesvetski trgovac oružjem Zvonko Zubak. Mamić je samoinicijativno povećao kvorum skupštinara s 30 na 80, dovevši 50 ljudi koji će dići ruku za njega. Bio je to posljednji pokušaj svrgavanja, i vladar Maksimira otada mirno spava, ako se ne uzmu u obzir povremeni mlaki pokušaji BBB-a, koji se bune jedino kada Mamić koketira s nekim iz mrskog im Hajduka. Potpunu orijentaciju nogometnom biznisu označila je i prodaja, u studenom 2004. godine, već spominjane tvornice „Česme“ najvećem svjetskom proizvođaču iverice za otprilike 10 milijuna kuna. Menadžersku mu agenciju službeno vodi sin iz prvog braka, Marijo, čije zaposlenike iz ureda u Fijanovoj seli u prostorije podno zapadne tribine pa tako i javno pretvara Dinamo u svoju agenciju. Apetiti Zdravka Mamića rastu neproporcionalno rezultatima koje ostvaruje „njegov“ Dinamo. U četiri godine uspio je samo dva puta osvojiti hrvatsko prvenstvo, bez i jednog famoznog „Božića u Europi“, neostvarenog sna već 35 godina. Nije ga srušio niti najlošiji rezultat u povijesti HNL-a kada je Dinamo u smiješnoj „ligi za bedaka“ završio sedmi. Mamić je tada, u ožujku 2005., teatralno napustio Maksimir s kutijom stvari iz svojeg ureda. No bila je to farsa koja je trajala samo dva mjeseca, a okončana je odlukom skupštine o povratku nezamjenjivog Zdravka. Krilatica koja obilježava Mamićevu vladavinu jednostavna je. Za slabe rezultate krivi su svi osim njega. I struka, promijenio je devet različitih trenera, i igrači, najprije je pokupovao sve što vrijedi u HNL-u, pa se okrenuo bespućima Afrike i Južne Amerike.

Zdravkova nova ljubav

U novonastaloj situaciji, kada Siemens zatvara svoju pipu, a ostali veliki sponzori u širokom luku zaobilaze Dinamo, hitno je trebalo naći novog financijera. Stoga se Zdravko Mamić povezuje s novim moćnikom na sceni, zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, za kojeg je svojedobno izjavljivao da je grobar zg-nogometa. Obostrana ljubav prema zelenoj boji brzo ih je pomirila, tako je Zdravko iz afere „twinsi“ izašao bogatiji za 9 milijuna eura, koliko je dobio prodajom tvrtke „Mamić nekretnine“, te još 22 milijuna

kuna, cifru koju je dobio prodajom zemljišta gradu. Zarada od prodaje igrača svoje agencije, Balabana, Leke, Olića, Cesara, Bošnjaka, Ljubojevića, Pranjića...,a afirmirali su se naravno u Dinamu, procjenjuje se na 25 milijuna eura. Mamić od Dinama stvara savršeno organizirani aparat koji je u potpunosti pod njegovom kontrolom. To sve nalikuje na zlatno razdoblje Tuđmana, gdje je ulogu „svevišnjeg“ preuzeo Bandić, dok je u Canjuginim cipelama Mamić. Bandinjo i Maminjo već su krenuli u novi zajednički pothvat iz kojeg bi trebali izaći puno „teži“ nego što su sad. Izgradnja stadiona i dvorane u sklopu sportskog centra na Kajzerici najveći je projekt grada čiji proračun iznosi 7 milijardi kuna. Jamac da će ljubav Zagreba i Dinama potrajati još dugo….