Sjećam ga se, kako ne. On je godinama bio jedini koji je bio u borbi s Afrikancima.

London 2012 .... 22 godine 

Rio de Janeiro 2016..... 26 godina

Tokyo, Madrid ili Istanbul  2020..... 30 godina

Recimo Rim ili Pariz 2024 .... 34 godine

Bože daj zdravlja .... neću ni spominjati 2028

MORAM ČESTITATI SANDRI! Kakva je to majstorica!

Treba nam jedan novi Miron da iskleše našu zlatnu medaljašicu.


I šteta za Blanku - da jedna mala Hrvatska ima dva zlata u kraljici sportova. Pa to bi bilo totalno ludilo! Bit će sranja u Riju!

To je Dubrava, žestoke ulice, momačko odrastanje, muda do poda i mrtva-ladna do zlata u Londonu.
Bez suze, bez treptaja!!!

Bravo Sandra!!!

prije bosanskohercegovacki geni :)

joj daj dalmosi odjebite..vidili smo vase gene pred 4 godine

Čestitke, Sandri Perković. kakva divota i ponos biti danas na olimpijskim stadionu u londonu pred 80.000 ljudi i slušati Lijepu našu i to pred Dan pobjede. toliko sam oduševljen da sam opijen  slavljeničkim dojmovima. prvi put na atletici uživo i nisam požalio. ne bi vjerovao da se tako dobar štimung može stvorit. naravno nakitio sam se hrvatskim obilježjima i krenuo put stadiona. mora se priznat da očito ima dosta atletske publike jer već  oko i na stadionu su mi par ljudi ljudi dovikivalo "Croatia Sandra Perković".

bila je lagana trema i iščekivanje, već drugi hitac 68.11 i prvo mjesto se popratio nekako suzdržano jer se znalo da konkurencija može isto jako. međutim, kad je  bacila 69.11 baš sam eksplodirao. osjećaj fenomenalan. mislim da se moj "toooooooooo" čuo na drugi kraj stadiona. britanci napeti i nabrijani jer je ovo po svemu trebao bit njihov dan. oni su bili fokusirani na svoju ennis i dalj, poslije i faraha. na kraju se ispostavilo da je tako i bilo. moram priznat da razlike u slavlju ta tri zlata nije bilo. jednako su pozdravili sve troje. na proglašenju sam zapjevao himnu, svi ljudi okolo čestitaju kao da je neki moj uspjeh, a ja se ne bunim već se šepurim kao da sam upravo osvojio zlato.

čovjek se lako zaljubi u atletiku i sport općenito nakon 5 dana olimpijskih igara. kod mene je taj osjećaj ljubavi bio uvijek prisutan, sada je samo pojačan. od sutra( danas) popodne kad ponovno sjednem u svoj dnevni boravak počinjem razmišljati o riu i 2016.  ne želim to propustit. tamo si treba priuštit kompletan doživljaj , iako ni ovo nije bilo loše. ni najmanje. mislim da će mi OI postati stalan ritual. pogodio  sam dobro i sa rasporedom. prvo hrv – srb u utorak, srijeda i četvrtak sam morao popratit svoju najveću strast tenis, petak veslanje i srebro, subota usa – litva i sandra kao šlag na kraju. imao sam namjeru i na plivanje otići, samo tamo su karte pograbljene još prije godinu dana. ma, ispalo je savršeno, Sandra se pobrinula za to. ljudi moji ona ima tek 22 godine!

tek na oi sam naučio poštovati baš svaki sport. nije baš da ih sve volim, nisu možda svi isti, ali svaki ima neku svoju vrijednost.  

cudo je ovaj rezultat. cudo!

shaggy mrzim te.