Otkazao je nastup na Olimpijskim igrama. Nakon sto peripetija i navlačenja u stilu “sad hoću, sad neću” ispunio je normu i dobio zeleno svjetlo za nastup na najprestižnijem sportskom natjecanju. Dan prije puta “zbog povišene temperature i preporuke liječnika” u ruke je uzeo mobitel i ušao u povijest. Naime, SMS-om je obavijestio da neće predstavljati svoju zemlju.
U doba kada je i za jednostavnu radnju poput naručivanja pizze ipak potrebno stisnuti zelenu slušalicu, on je pomaknuo granice komunikacije. I dok je ludio prvi čovjek hrvatskih olimpijaca, koji je za njega u vatru htio staviti svoj Panerai i letačku dozvolu, mnogi su se priči slatko smijali. Oni optimističniji čekaju verziju “Gole istine” u kojoj će sve pojasniti (s naglaskom na dnevne sate), u nedostatku opširnijeg objašnjenja od 160 znakova, o tome što se zaista događalo možemo samo nagađati. Možda je sve izgledalo ovako…
- Ej frende, imaš za poruku?
- Pa šta nemaš mobitel?
- Ma, imam. Al, ostao sam bez kredita. Nemam više dolara, treba kupit bon.
- Ajde, evo ti, al samo jedna!
- Tenks… A gdje su velka slova?
- Dva puta stisni ljestve.
E, fakat sori, nemrem nikak doc. Sora me temperaturica, fakat jako. Tak da nis od mene. Mi mozete nekak na moj racun sam poslat lovu za neiskoristenu kartu? Ivo
SEND?
YES
- Kom si slao?
- Ma, ovima svojim Hrvatima.
- Eh, samo da se troši tuđe, jel bar važno bilo?
- Ma, niš specijalno, sam da otkažem dolazak. Trebao sam ić na put sutra, al temperaturu sam dobio.
- Kolko?
- Dost, 37,2.
- Uf, grdo.
- Nego, lijepo je tu u Miamiju u ovo doba. Uživam svake godine.
- Je, al baš od 8. do 24. kolovoza je najljepše.
- Točno tak kak kažeš. Ja to ne bi propustio ni za što. Ležiš pod suncobranom, lagano se njišeš i čekaš tko će nekaj platit.
- A šta si trebo u Peking ić? Po novu robu za onaj tvoj butik?
- Ne, nego igrat tenis…
- Igraš tenis?
- Da!
- Ti si, kao, neki tenisač?
- Jesam, dobio sam i Fedexa!
- Ko ti je taj, neki dostavljač?
- Neznaš?! Federer, najjači od doba Samprasa. Sad sam ga baš nekidan skinuo s prve pozicije di je bil četri leta.
- Ma muljaš..
- Nije, sto posto, bilo ti je u svim novinama.
- Eh, kad ja to ne čitam. Meni ti je ljepše tu na plaži fino pivice pit i gledat cure kako daskaju. POLONAAA, DAJ JOŠ DVE PRINESI! VELKE!
- Može, baš mi paše. Treba puno tekućine pit da se temperatura skine, tak mi je i doktor rekao.
- Hrvatska, to mi je nekak poznato. Da nije to tam di je Šuker igro?
- Je, je. Al ja sam ti sad veća faca od njega.
- Zbilja?
- Naravno, ja sam ti tam u Hrvatskoj glavni. Nemogu niš bez mene.
- Kak to?
- Ma uvijek uletim kad treba nekaj pomoć, ja izvučem. Stalno me zovu, a ja svaki put pristanem, sve na mojim plećima. Svaki put ista priča. Zazvoni mobitel, ja se javim i čujem “Ej, Ivo, daj dođi, trebaš nam!”. I ja odma na avion, doma ni plin ne zagasim. Sve pustim i krećem…
- Eh, tak ti je to stalno. Sam zovu kad nekaj trebaju. I onda kad jednom nemreš, onda si najgori neprijatelj.
- Pričaj mi…
- A šta tam u Pekingu Hrvati igraju tenis? Pa šta nije tam pingić in?
- Olimpijske su, svake četri godine. Dođu iz cijelog svijeta, svi spavaju u istom selu i druže se.
- Ima i Ganaca?
- Ne znam, vjerojatno. To ti je ko Schladming, svi su gore.
- Uh, bolje da nisi išao, čuo sam da ti Ganci imaju rakiju od koje glava sedam dana boli!
- Znam ti ja jednog takvog, al nije iz Gane, neg tam prek Dunava. Jedan mali Đoko. Taj kad šljivu na turnir donese, nemre niko na nogama stajat. Jedino taj Švicarac niš ne pije, vidi bistro lopticu pa se onda hvali kak je najbolji.
- Dobra ti je rakija za prehladu. Očemo po jednu?
- Ti plačaš? Znaš, izašao sam bez novčanika…
- Nema frke, tak i tak mi nije prvi put.
- A daj, onda naruči…
- POLONAAA, DAJ JOŠ DVIJE VELKE I PO RAKIJICU SVAKOM!!