litleben je napisao/la:
nik je napisao/la:
ne, ja pricam o cropacabani, jbga ne mogu skuziti koji je ovo lik sa arapovicem...uglavnom, zal mu je kaj nismo pobijedili jer su amerikanci bili nervozni i to smo trebali dobiti, ali smo zbog respekta izgubili.....
Vidi cijeli citat
Željko Jerkov, jedan od najboljih centara svoga doba. Vama bebačima poznatiji kao Miin tata.
Vidi cijeli citat
Stvarno vrhunski igrač:
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/19991220/prilozi-sp3.htm"Dvostruki pobjednik u izboru za sportaša Dalmacije, Željko Jerkov, nije se mogao sjetiti ispred koga je odnio laskavu titulu 1977. (atletičar Joško Alebić, 41.018 prema 39.934 glasa) i 1980. (veslači Zlatko Celent i Duško Mrduljaš s kormilarom Josipom Reićem, 62.018 prema 59.344 glasa).
Zaboravio sam, davno je to bilo. Biti najbolji u Dalmaciji, to je gotovo isto kao i u Hrvatskoj. Svakako prestižno priznanje.
Pogledajte ovaj spektakularni reprezentativni niz medalja: zlato s omladinskog EP-a 1972., zlato s EP-a 1973., srebro s SP-a 1974., zlato s EP-a 1975., srebro s Olimpijskih igara 1976., zlato s EP-a 1977., zlato s SP-a 1978., bronca s EP-a 1979., zlato s Olimpijskih igara 1980., bronca sa SP-a 1982.
Zadovoljan sam reprezentativnom karijerom, rano sam ušao u sastav i dugi niz godina bio važan igrač, član prve petorke. Imao sam sreću biti u društvu velikih igrača. A 1981. je medalja izostala, jer sam bio u vojsci.
Godina prvogq izbora za sportaša Dalmacije najdublje mu se urezala u pamćenje:
Tada je Jugoplastika prvi put uzela sva tri trofeja: prvenstvo, kup i Kup Radivoja Koraća. Nitko prije nas, a poslije je to ponovila generacija s Tonijem Kukočem i Dinom Rađom, čini mi se i Cibona s pokojnim Draženom Petrovićem. Imali smo nadimak Drugoplastika, mogli smo sigurno više, ali problemi su bili izvan naše moći. Onemogućavalo nas se na razne načine. Ta 1977. mi je najdraža. Zbog majstorice u prvenstvu s Bosnom u Beogradu, pa još naslov europskog prvaka u Liegeu s reprezentacijom.
Igračku je karijeru završio u Italiji, igrao je za Scavolini i Benetton, a nakon toga je radio u klubu »manje-više sam cijelo ovo vrijeme bio dopredsjednik na Gripama«.
U tom razdoblju stvorena je nova generacija, lansiran je u svijet najveći broj superkvalitetnih košarkaša. Napravili smo momčad koja je riješila sve naše komplekse iz prošlosti. Uostalom, generacija Kukoča i Rađe najbolja je europska momčad u povijesti košarke. Mislim da su izgubili samo jedno finale, 1989. u Kupu od Partizana u Mariboru, ali su ih mjesec poslije dobili u finalu play-offa, uz nezaboravni trijumf na final fouru u Münchenu. Ta je momčad imala po dva prava igrača na svakom mjestu, tu jedan Petar Naumoski nije stigao pokazati svoj raskošan talent.
Jerkov ne krije da prati ovaj izbor za sportaša i sportašicu stoljeća u Dalmaciji i Hrvatskoj. Čim smo ga upitali, rekao je:
Očit je konsenzus oko najbolje sportašice, Đurđica Bjedov nema konkurenciju. Kod sportaša je stravična gužva. Ne znaš gdje bi prije pogledao. Hajduk je imao fantastičnih igrača, od Matošića, Vukasa, preko Buljana, Jerkovića, Šurjaka, do Bokšića koji je napravio veliku karijeru u inozemstvu. Imamo i trojicu tenisača, Pilića, Franulovića i Ivaniševića koje ne možeš zaobići. Veslači, vaterpolisti, atletičari... Ja sam vezan za košarku i tu sam imao dvojbu, između Kreše Ćosića i Tonija Kukoča, koju sam riješio. Kukoč je na prvom mjestu, jer se dokazao svugdje, osvojio najviše trofeja. Gdje god je igrao — u bivšoj Jugoslaviji, Italiji, NBA-u, reprezentaciji — bio je pobjednik. Ćosić je bio revolucionar, u svoje vrijeme možda i neshvaćen. Tek poslije su ga počeli razumijevati i slijediti njegove ideje."