I nije to bilo toliko neobično. U istom kvartu, primjerice, često ste imali priliku vidjeti Dinamova kapetana Arijana Ademija kako gura dijete u kolicima, toliko nenametljiv i ‘običan’ da ga mnogi vjerojatno ni ne primjećuju.

No, jedan od klinaca predškolske dobi, inače hajdukovac, prepoznao je Krovinovića i došao se upoznati, još uvijek gurajući loptu. Filip je drage volje popričao i slikao se s njim, ispitao ga kako ide nogometna ‘karijera’, što misli o njegovoj igri, o Hajduku i tako dalje. Kako to već biva s malom djecom, tu nije stalo; klinac je dovodio jednog po jednog prijatelja da ih upozna sa svojim frendom Krovom, za kojeg se opuštanje u ugodnom društvu ubrzo pretvorilo gotovo u javni nastup i izazvalo omanju pomutnju kakvu sigurno nije želio. Mame su obuzdavale djecu i govorile im da daju čovjeku malo mira, ali on se samo smješkao i otklanjao njihova nastojanja, govoreći klincima neka samo priđu.

OVAJ KROVA, FINI I DOBRO ODGOJENI DEČKO IZ MIRNOG ZAGREBAČKOG KVARTA, IGRAČ JE O KAKVOM SU NA POLJUDU GODINAMA MOGLI SAMO SANJATI

 

Potrajalo je to neko vrijeme i, kad su se klinci još jednom vratili do njegova stola, ondje više nije bilo Filipa. Mame i tate su pomislili da mu je ipak bilo dosta tog natezanja i maltretiranja pa je iskoristio priliku dok djeca ne gledaju da nekamo šmugne.

No, onda se pojavio iza leđa zbunjenih dječaka, noseći u rukama sladolede za sve njih. I jest šmugnuo, ali samo do dućana da ih iznenadi i počasti.

Slobodni ste misliti što god hoćete o tome, kao i ovome što uopće prepričavam tu zgodu. Iako me se dojmila — ne samo zbog toga što je onaj prvi klinac moj — nisam tijekom proteklih, evo, osam mjeseci mislio da se radi o nečemu što treba javno podijeliti. Ljudi su se valjda odvikli od ovakvih priča, od vremena kad su djeca slijedila nogometaše po cesti i vikala za njima, a oni bili narodni heroji koje ni slava ni novac nisu činili nedodirljivima ili bahatima. Kad danas ispričate takvu pričicu, ma koliko autentična bila, mnogi će je doživjeti kao ciljano sladunjavi PR. Kao da je teško vjerovati da i među nogometašima ima sasvim finih, dobro odgojenih momaka poput Krove — ili, uostalom, Ademija — koje slava nije promijenila. A ima ih puno.
No, kako to već biva s piskaralima poput mene i sitnicama koje pamte, one prije ili kasnije nađu načina da izađu van. Povod je bio sinoćnji derbi.

Hajdukov je heroj, jasno, Nikola Kalinić koji je postigao jedini gol, ali i neki drugi igrači su (kao i trener Valdas Dambrauskas) odigrali vrlo važne uloge. Možda prije svih upravo Krovinović, još jednom se nametnuvši u veznom liniji. No, ovaj put je to napravio na način koji su okolnosti zahtijevale: baš fajterski.

Krova je, recimo, dobio čak 10 duela na tlu, više od kompletne Dinamove vezne linije (Ademi i Amer Gojak su ih dobili po tri, Josip Mišić nula, kao i Luka Ivanušec i Marko Tolićkoji su ušli s klupe). Imao je tri uspješna starta i tri otklonjene opasnosti uz jednu presječenu loptu, 1/1 uspjeli dribling i dva ključna dodavanja. Ali to je samo statistika: puno dojmljiviji od nje bio je način na koji je šefovao sredinom — naravno, uz svesrdnu pomoć Josipa Vukovića i Marca Fossatija — usprkos svim nastojanjima gostiju da ga neutraliziraju.

Neprestano potezan, maltretiran i maksimalno ‘ugnjavljen’ od gostiju u plavom — šest puta je na njemu samo dosuđen prekršaj, a mogao je biti i još nekoliko puta — podsjetio me na onog Filipa s terase pizzerije. Nisu mu dali ni trenutka mira, ali njemu nije smetalo; nije ‘šmugnuo’ iz utakmice ni pribjegao alibi-igri. Pod stalnim pristikom, griješio je u dodavanjima i gubio loptu, ali nije odustajao. Ako bi se i maknuo iz žiže zbivanja, bilo je to samo zato da bi se pojavio iza leđa, iz drugog plana, i počastio ih ključnom loptom.

Ovaj Krova, fini i dobro odgojeni dečko iz mirnog zagrebačkog kvarta, Hajdukov je vođa iz veznog reda. On je igrač o kakvom su na Poljudu godinama mogli samo sanjati. Igrač koji zaslužuje puno veće tekstove od ovog, ali ponekad je i mala epizoda dovoljna da se nasluti veličina.