Kad je Osijek zadnji (i jedini) put podignuo trofej, s Poljuda je 40.000 ljudi ovacijama ispraćalo Rijeku u završno kolo u kojem je trebala skinuti s trona ‘najkatoličkiji klub u zemlji’, iza kojeg je sustavnim besramljem stajao kompletan državni aparat. Dobar dio današnje Hajdukove momčadi tek se spremao za vrtić, a dio se nije ni rodio.
Kad je Hajduk zadnji put podignuo trofej, Osijek je bio na prvoj postaji trogodišnje golgote tijekom koje je izbjegavao ispadanje među drugoligaše ne za bod, nego za gol. Da mu je onog trenutka kad je namjestio milijun tona tešku loptu na bijelu točku kod 2:2 u 87. minuti zadnjeg kola protiv Slavena netko šapnuo kako će nekoliko godina kasnije taj isti njegov depresivni Osijek biti na vrhu ljestvice, pobjeđivati Hajduk i Dinamo, plaćati milijunske odštete za igrače i graditi novi stadion, Aljoša Vojnović bi mu vjerojatno odgovorio protupitanjem tipa “Kakvo je vrijeme u Vrapču?”
Odigrali su Osijek i Hajduk puno velikih i važnih utakmica u 30 godina HNL-a, ali ovakvu utakmicu kakvu će odigrati ovog vikenda — nikad. Utakmicu u kojoj u travnju oba kluba imaju šampionske ambicije potkrijepljene realnošću, ne samo željom ili fikcijom.
Sezone financijske konsolidacije u Osijeku, nakon što je klub početkom 2016. preuzeo mađarski kapital, prolazile su u ‘stabilizaciji i pridruživanju’. Sve do rujna 2020., kad je stručno kormilo u potpunosti gurnuto u ruke Nenadu Bjelici.
Najveća je priča apsolutno Mijo Caktaš. Bit će ovo prvi put u njegovu životu da će imati priliku golove zabijati u Hajdukovu mrežu
Bjelica je u dvije nepune sezone, gradeći novu i drugačiju momčad od svih koje je Osijek imao u svojoj povijesti, paralelno nastojao graditi i novi i drugačiji mentalitet. Ne samo momčadi, nego i čitavog kluba. Izgradio je tvrdu, prilično defenzivnu, ‘talijansku’ momčad koja teško gubi. I koju se teško lomi.
Jedan je podatak indikativan i savršeno dočarava najveći adut Bjeličina Osijeka. U dvije njegove sezone Osijek nikad nije izgubio utakmicu u kojoj je zabio prvi gol, a više od 90 posto njih je pobijedio. U ovoj sezoni Osijek je u 18 prvenstvenih utakmica poveo 1:0, a njih čak 16 je završio pobjedom. Jedine dvije koje nije bile su ona s Dinamom u Maksimiru i prva s Hajdukom u Gradskom vrtu. Obje su završile 1:1.
Dodatni argument u korist mentalne snage Osijekove svlačionice ove sezone leži u podatku da je momčad čak 13 bodova osvojila golovima postignutim u završnici utakmice. U pet navrata protiv Lokomotive (dvaput), Gorice, Rijeke i Istre 1961 ugurala je loptu u suparnički gol u posljednjih pet minuta.
Hajduk je zadnji put pobijedio u Osijeku na početku prošle sezone (2:1), ali bilo je to u vrijeme dok je trener osječke momčadi bio Ivica Kulešević. Otkako je Bjelica preuzeo Osijek, u šest međusobnih okršaja s Hajdukom još nije izgubio. Triput je Osijek slavio, triput remizirao, a Bjelica se nadmudrivao s čak četvoricom trenera iz četiri države. Borom Primorcem, Paolom Tramezzanijem, Jensom Gustafssonom i Valdasom Dambrauskasom.
Prije reprezentativne pauze i Osijek i Hajduk su uvjerljivim predstavama i pobjedama protiv Lokomotive i Šibenika najavili međusobni okršaj. Put u Katar, međutim, donio je Bjelici glavobolju jer je stožerni igrač njegove obrane Mile Škorić obnovio ozljedu zgloba i neće ga biti neko vrijeme.
Zanimljivo, Škorića nije bilo ni zadnji put kad je Hajduk pobijedio u Gradskom vrtu. Doduše, nije ni Bjelice. A još zanimljivije je to što, od 16 igrača koji su nastupili za Hajduk u toj utakmici odigranoj prije godinu i pol dana, više njih ovog vikenda konkurira za nastup u Osijekovu (Mijo Caktaš i Darko Nejašmić) nego Hajdukovu dresu (David Čolina). Preostalih 13 tadašnjih hajdukovaca već je razasuto diljem svijeta.
Bjelica je sklon obrani i s trojicom i s četvoricom, protiv Hajduka je ove sezone igrao i jedno i drugo, pa tek treba vidjeti kako će pokriti Škorićev izostanak. S obzirom da mu nedostaju i bekovi Marin Leovac zbog kartona, Karlo Bartolec i Mato Miloš zbog ozljeda, nekako miriše da će Bjelica s više tijela u defenzivnoj liniji pokušati zagušiti potentni Hajdukov napadački arsenal. A tek onda razmišljati o ofenzivi. Jer Osijeku pobjeda nije toliko imperativna koliko Hajduku.
A Hajduk je u Osijek otišao bez Gerga Lovrencsicsa zbog kartona i Marina Ljubičića zbog preležane viroze. Reprezentativni tjedan preskočio je Emir Sahiti, koji je zbog ozljede propustio debitirati za Kosovo, a s temperaturom se kratko nosio i Nikola Kalinić. Hajdukov reprezentativni izaslanik, za razliku od Osijekova, iz Katara se vratio zdrav. A kad je Marko Livaja zdrav, zdrav je i Hajduk.
Ova se konstatacija može proširiti i na Filipa Krovinovića, čiji je izostanak ove sezone Hajdukova igra itekako osjetila. Hajdukov vezni red s njim ili bez njega dvije su potpuno različite priče i ideje, a s njim iza leđa i Livaja i Kalinić izgledaju daleko opasnije. Krovinović je napokon zdrav i spreman, u pravo vrijeme kad počinje odlučujući sprint.
U centar pažnje zadnjih se dana vratio Alexander Kačaniklić. Povratnik od ozljede i veliki dužnik u Hajdukovom dresu najprije je upisao dva gola i asistenciju u prijateljskoj utakmici protiv slovenskog Radomlja, a zatim je stigla informacija da ga želi norveški Rosenborg. Priča je, međutim, kratko trajala. Švedski Makedonac proljeće u Splitu pretpostavio je proljeću u Trondheimu i poručio da se tu želi dokazati.
Ugovor mu traje još dvije sezone, a u Hajduku bi apsolutno voljeli da se ‘mrtvi kapital’ barem donekle oplodi. Možda već u Osijeku igrač koji je upisao 21 nastup za Švedsku dobije prigodu početi vraćati sve što je splitski klub u njega uložio.
Utakmica zakazana za nedjelju navečer zapravo se počela igrati još prošlog tjedna kad je Osijek prepolovio kapacitet svog stadiona. Šteta što Osijek nije odlučio napraviti pravi spektakl i napuniti svoj stadion, koji bi bez ikakve dvojbe ove nedjelje mogao popuniti i svih 15.000 sjedalica. Kako Osijekovim, tako i Hajdukovim navijačima koji svoj klub prate gdje god igra. Ali i to je, očito, dio nadmetanja. A Osijek je procijenio da mu je bolje na tribinama imati 8.000 svojih navijača, nego 16.000 miješanih.
Štoviše, utakmica je počela još ove zime kad su se na obje strane ‘turirali motori’. Najprije je Osijek bivšem ‘Hajdučkom srcu’ Anti Ercegu i bivšem Hajdukovom mladom reprezentativcu Nejašmiću priključio i bivšeg Hajdukova kapetana Caktaša. A tu je i još jedan Splićanin, Slavko Bralić, koji bi mogao zamijeniti Škorića.
Hajduk je, s druge strane, ove zime dobio druge dvije kadrovske bitke. Dina Mikanovića je Osijek želio dovesti kako bi podebljao desni bok na kojem se ozlijedio Bartolec, ali poziv iz Hajduka bio je primamljiviji. Mikanović je prošao i Osijekov omladinski pogon i Hajdukovu seniorsku momčad, a nakon samo nekoliko utakmica izgurao je iz prve momčadi iskusnog Mađara Lovrencsicsa i pokazao se pravim potezom.
Protezala se zimus nekoliko dana i priča o Osijekovu zanimanju za portugalskog braniča Ferra i “odustajanju nakon što se u posao uključio Hajduk”, iako je istina nešto drugačija od te Bjeličine interpretacije. Nije se Hajduk ‘uključio’, Hajduk je Ferra i Benficu ‘lomio’ u tajnosti već nekoliko mjeseci, a Bjelica se preko određenih menadžerskih krugova priključio ‘ispipavanju’ tek kad su pregovori koje je s lisabonskim klubom vodio Hajdukov predsjednik Lukša Jakobušić već bili u završnici. Iako se u medijima pojavljivalo svašta, realno ni u jednom trenutku Portugalac nije bio ni blizu Osijeku.
Ipak, najveća je priča apsolutno Mijo Caktaš. Bit će ovo prvi put u životu najefikasnijeg Hajdukova strijelca u zadnjih 30 godina da će imati priliku golove zabijati u Hajdukovu mrežu. Bit će zanimljivo vidjeti kako će bivši kapetan i strijelac mnoštva ključnih Hajdukovih golova funkcionirati u novom dresu, u novoj ulozi. I hoće li splitski klub upoznati dugopoljski dišpet. A teško se oteti dojmu da je dobar dio klupske odluke da se prepolovi kapacitet stadiona za ovu utakmicu motiviran i željom da Caktaš bude što manje izložen verbalnoj paljbi navijača svog bivšeg kluba.
Osijek je u situaciji da pobjedom praktično može izbaciti Hajduk iz prvenstvene utrke i napraviti ogroman korak prema raspletu u kojem će sve uloženo zadnjih godina konačno oploditi trofejom. S druge strane, Hajduk za razliku od Osijeka ima ‘zaštitnu mrežu’ u finalu kupa, koji bi bio prihvatljiva utješna nagrada za ovu i injekcija adrenalina za novu sezonu.
Puno su toga i Osijek i Hajduk uložili u ovu sezonu. U taj toliko željeni i toliko potrebni trofej.
