Osnova te radikalne preobrazbe zapravo je vrlo jednostavna. Pet povijesnih engleskih rivala, koji su čitavo stoljeće vodili nogometne ratove i čiji se međusobni rivaliteti i antipatije ne mogu niti uspoređivati s našim nogometnim realitetom, shvatilo je da samo zajedničkim snagama mogu gurati zajedničke interese. I da, koliko god im to bilo mrsko priznati, jedni bez drugih ne mogu. Da jedni druge trebaju. Da je stisnuta šaka moćnija od pet razdvojenih prstiju.

S druge strane kontinenta, ovog se tjedna mirno i u krugu obitelji obilježila jedna drugačija obljetnica. Sjećanje na jedan derbi koji je bez ikakve dvojbe označio prekretnicu u ionako labavoj konkurentnosti i diverzifikaciji Hrvatske nogometne lige.

 

Nikad dosad toliko dobrih vibracija nije istovremeno dolazilo s četiriju različitih strana zemlje. I to je nešto što treba njegovati, podržavati, zaštititi

 

Znameniti ‘derbi papelitosa’ iz veljače 2009., koji je na poljudske tribine zadnji put natiskao možda i svih 40.000 gledatelja. Onaj derbi nakon kojeg se Zoran Mamić žalio kako su ‘papirići opasni’, a brat Zdravko potpuno otvorio karte i preuzeo upravljanje ne samo hrvatskom ligom, nego i čitavim hrvatskim nogometom.

Hajduk je taj derbi dobio 2:1, a prvi gol iz penala je zabio Nikola Kalinić. Penala kojeg je Ivan Bebek dosudio nakon što je Adrián Calello igrao rukom u živom zidu, što je nedvojbeno dokazala i snimka. No, Mamića je to toliko razbjesnilo da je nakon utakmice grmio i sijevao po Bebeku, nakon čega je riječki sudac ‘zamrznut’ i poslan u kut kako bi *razmislio. I imao je poprilično vremena za *razmišljanje.

Bila je to jasna poruka Bebeku, koji je slovio za najperspektivnijeg hrvatskog suca sa snažnim zaleđem u ocu Veselku, također bivšem sucu. Ali istovremeno, bila je to posredna poruka i svim drugim sucima da *razmisle. Bio je to trenutak u kojem je postalo jasno da je Zdravko Mamić *putinizirao čitav hrvatski nogomet i proglasio ga svojom autonomnom oblasti.

Čitavo desetljeće trajala je Mamićeva aneksija slobodnog teritorija i njegovo diktatorsko (samo)upravljanje. Postavio je svoje poslušnike u sve pore hrvatskog nogometa (i ne samo nogometa), mijenjao propise, instalirao satelitske klubove, kontrolirao i smjenjivao sudačke šefove, disciplinske suce, članove Izvršnog odbora, predsjednike Saveza, izbornike reprezentacija, novinare i urednike, a kako je gradio svoju nogometnu piramidu sasvim je plastično, makar nehotično, objašnjavao zadnjih mjeseci u svojim Facebook obračunima s onima koje je kupovao, pa su ga izdali. Samo je šteta što nije i nastavio i prokazao i mnoge druge koji su mu virili iz džepova. Da ne kažem iz čega još.

Deset godina je čitav hrvatski nogomet bio podređen interesima samo jednog kluba. Samo jedne interesne skupine koja je prekrcavala svoje vreće crnim i bijelim novcem. I logično je da mu je najveći trn u oku bio njegov najveći rival. Uz dužno poštovanje svima, Hajduk je jedini klub koji je sa svojom vojskom simpatizera na različitim društvenim pozicijama mogao biti prijetnja njegovu apsolutizmu.

Naravno da Zdravko Mamić nije jedini krivac što je iza Hajduka desetljeće depresije. Za većinu je krivac sam Hajduk, jer je bio slab i truo iznutra i jer nije znao naći ni ljude, ni metode kako se obraniti od *agresije. I što ni sam nije znao što želi i kako do toga doći. No, to što je gomila onih protiv kojih je Hajduk *ratovao svih tih godina završila u zatvoru ili u bijegu od njega, govori dovoljno.

Poput papirnatog lava ostavljen na vjetrometini od svih svojih susjeda da se sam brani od neusporedivo bolje naoružanog neprijatelja, Hajduk nije imao nikakve šanse. A ni ideje. Susjedi su šutjeli i kupili mrvice sa stola jer nisu htjeli i sami podletjeti pod sankcije diktature. Što god je Hajduk predložio bivalo je aklamacijom odbijano. Bez obzira što bi kasnije u internom šaputanju drugi klubovi slijegali ramenima “to što tražite ima smisla, ali jebiga…”

Dinamo je iz svega toga dobio trofejno desetljeće kakvo nikad u svojoj povijesti nije imao. Ali i prazne tribine kao krunski dokaz posljedica koje je aneksija hrvatskog nogometa ostavila. Nije slučajnost da je Maksimir bio puniji u vremenima kad se Dinamo borio za trofeje, nego u vremenima kad ih je osvajao praktično bez borbe i otpora.

Da je Zdravko Mamić bio manje lakom, manje osvetoljubiv i manje opterećen Božjim kompleksom i da je svoje nesporne menadžerske talente upotrijebio kako bi uz Dinamo pomagao graditi i razvijati, a ne srušiti i anektirati i ligu i Savez, možda bi Dinamo svejedno bio uspješan, imao gomilu trofeja i europskih uspjeha, a on bi danas bio slobodan čovjek i cijenjen sportski dužnosnik. Možda i ne bi, nikad nećemo saznati. Ali ono što sigurno znamo jest to da liga u kojoj je sve podređeno jednom klubu na štetu svih drugih dugoročno nema nikakve šanse. A ni taj klub dugoročno nema šanse. Ne treba ići daleko za dokaz. Dovoljno je baciti pogled u hrvatsku košarku ili rukomet.

Ovog proljeća hrvatski će klupski nogomet imati najuzbudljiviju i najneizvjesniju završnicu sezone u svojoj povijesti. Nikad dosad četiri kluba nisu bila tako blizu. Nikad dosad toliko dobrih vibracija nije istovremeno dolazilo s četiriju različitih strana zemlje.

I to je nešto što treba njegovati, podržavati, zaštititi. To je nešto što treba zalijevati. I sačuvati.

Treba biti iskren i reći da HNS više nije onakav kakav je bio. Naravno da se ostaci desetljetnog apsolutizma i dalje drže i teško ih se riješiti, ali glupo se praviti da se baš ništa nije promijenilo otkako je hrvatski nogometni Putin završio u progonstvu. Jer je. To se vidi na puno načina i u puno detalja.

Optimizam da bi pred HNL-om doista mogli biti bolji dani najviše leži u onom troslovnom čudovištu koje je unijelo paniku u glave svih onih koji su navikli na muljanje i koji su od muljanja imali koristi. Od svih u Hrvatskoj koji nastoje demonizirati VAR još nisam čuo ni jedan suvisli argument. A čuo sam gomilu tragikomičnih.

VAR je osnova za bilo kakav povratak povjerenja u hrvatski klupski nogomet. VAR je najbolja stvar koja se dogodila hrvatskom klupskom nogometu u 30 godina njegove samostalnosti. Jer mu je omogućila da se konačno odmakne od modusa operandi koji je HNL preuzeo iz one jugoslavenske lige od koje smo s toliko elana pobjegli vjerujući da ćemo ‘mi to drugačije’. Pa smo onda nastavili isto. Čak i gore.

VAR je prilika da konačno raščistimo ono što je hrvatski klupski nogomet najviše vuklo prema dolje u svih ovih 30 godina. Vječne priče o sudačkim krađama i režijama koje su svoju potvrdu dobivale i u sudskim procesima i zatvorskim kaznama. VAR je prilika da suce konačno gledamo kao ljude koji ponekad griješe, ali se imaju priliku ispraviti, a ne lopove koji svjesno kradu za nekoga ili zbog nekoga.

VAR je prilika da od hrvatske lige konačno napravimo *ovakvu, a ne *onakvu ligu.

Travnjaci su novi, više se ne igra u kaljužama, mlade reprezentacije više nisu opterećene klubaškim sumnjama i interesima, A reprezentacija konačno igra po cijeloj Hrvatskoj. Osijek će sljedeće sezone dobiti lijep novi stadion na kojem će svima biti gušt igrati, Poljud najavljuje višemilijunsko ‘retuširanje’, a valjda će napokon i glavni grad dobiti stadion kakav glavni grad zaslužuje. Samo ne silujte da bude ‘nacionalni’. Jer ‘nacionalni’ trebaju ostati stadioni u sva četiri najveća grada u zemlji.

Ako se doista do kraja dovede posao s prodajom TV prava koji će hrvatskim klubovima osigurati 11 milijuna eura godišnje, bit će to nova injekcija dobrih vibracija koja može pomoći brojnim klubovima iza vodeće četvorke da puno lakše i sigurnije planiraju i funkcioniraju. Samim time i stvaraju. A neće biti zanemariv ni za budžete Hajduka, Dinama, Rijeke i Osijeka.

Posebno ako ta priča generira i dodatne sadržaje. Ako se iskoriste još uvijek uspavani marketinški potencijali i brendira liga, kreira bolja interakcija s navijačima, dinamičnija web stranica, društvene mreže, blogovi, podcasti, analize, nagrade za igrače, trenere, golove kola, mjeseca, sezone. Ako se negativa preoblikuje u pozitivu i ako se bude radilo sve što će motivirati ljude da dolaze na tribine. Dobar proizvod privlači ljude. Ljudi privlače sponzore. Sponzori generiraju prihode.

A da bi se to dogodilo, prvi i osnovni preduvjet je apsolutna podrška uspješnoj implementaciji VAR-a. Bez vjere u poštenje nema ni vjere u ligu. A bez vjere u ligu nema ni potrošača.

Drugi je da četiri vodeća hrvatska kluba shvate da su osuđeni jedni na druge i da jedni bez drugih ne mogu. Da je jaki Osijek dobar i za Hajduk. Da dobra Rijeka i Dinamo čini boljim. Da sve pozitivno što se ove sezone događa u Hajduku izravnu i direktnu dugoročnu korist donosi i Dinamu i Osijeku i Rijeci i Slaven Belupu i Šibeniku i cijeloj ligi.

Shvatili su to engleski velikani prije 30 godina, drže se toga i danas. I bogatiji su i moćniji nego ikad. Travnjak i stadion su jedno, poslovanje, marketing i strategija razvoja lige nešto sasvim drugo. Naravno da Hrvatska nije Engleska, ali HNL može uspjeti i uzletjeti u svojim okvirima. Ljudi u Hrvatskoj vole i nogomet i HNL. Samo im treba vratiti vjeru da taj HNL vrijedi. I ono što je još važnije — da je taj HNL pošten.

Klubovi moraju shvatiti da samo zajedničkim snagama mogu kreirati *proizvod koji će tržište zanimati. A HNS bi nakon 30 godina mogao osim reprezentacije konačno početi brendirati i ligu.