Matt LaFleur to Larry McCarren on the end of game: "That falls on my shoulders." 

Says he got caught off guard during the final sequence before the FG and left the Bears way too much time.

🤐🤐🤐

Pročitajte komentare na Croatian Tennis stranici (facebook), ljudi su objasnili. 

Nemam ni fejs ni instagram, ali povremeno provjerim sportske stranice, da vidim ima li što zanimljivo. Komentari na ovu temu su objasnili ovo bolje nego moj komentar ovdje i vrijedi ih pročitati. 

 Poštujem i razumijem vaše razmišljanje, ali... Nema ovo veze s Hrvatskom i slično. U smislu domoljublja. Sjetimo se što je Gojo rekao za bivšu predsjednicu saveza. Sve ima svoje razloge. Eto kada ga već spominjem i sam Gojo je otišao u Ameriku te tamo razvio karijeru (NCAA). Uspjeti u tenisu nije lako. Istina, neće doživjeti to što je Goran doživio (ako uopće dođe do toga), ali sve ima svoje razloge. Neke stvari jednostavno treba priznati. Ja sam npr. uvijek navijao za Ajlu Tomljanović koja je odlučila predstavljati Australiju. Tako ću navijati i za Markovinu. Tko ga zbog ovog ne poštuje, ne mora. Biti će još ovakvih igrača kod nas, a već ih i ima. Samo neka bude i uvjeta koji će im omogućiti napredak. Naravno veliki faktor je i sreća.

Ponavljam, biti će još ovakvih igrača, odličan je Duje, ali mediji to poprilično "napuhuju". Sada će to početi još više. Sportski pozdrav i čujemo se :D

Mulaomeroviću se baš kao izborniku poklopilo niz nesretnih okolnosti. Naravno tri (eliminacijska) poraza od Finske koja su skroz srozala našu reprezentaciju u 2022. i ispadanje u onaj rang prekvalifikacija svakako mu ne idu u prilog. No mislim da je i tu manje u pitanju trenerova krivica, a razlozi rezultatskog debakla reprezentacije se kriju negdje dublje. 

Recimo da su i Sesar i Mulaomerović i Mršić - svi pobrojani kvalitetni i respektabilni klupski treneri. U hrvatskom prvenstvu bi svakako trebali biti u vrhu sa svojim klubovima (Mršić nakon epizode u Španjolskoj čeka na novi inozemni angažman) ... S. Rimac bi također kao trener mogao dobro gurati. D. Repeša pogotovo - mlad je, a oca mu ne treba ni predstavljati. Svi znaju svoj posao i nekako imam dojam da mogu gurati, ali i da su predani svom poslu unatoč svim vrlo nepovoljnim okolnostima.

Ligu su napustili:

Domagoj Pusic otisao iz BSK-a u Serie D, a Dubravu napustio Mario Mustapic, on je potpisao za Muru do 30.06.2026. 

odlican clanak na ruski sports.

u vardara imali smo 2000 navivaca na trening zamislite trening. 150.000 ljudi nas docekao u skopje liga prvaka.

objasni i kako nakon promena vlast u mkd kako maltretirao samsonenko, 2019 startuvao sankcije i blokada poracun. zbog inaat osvoio taj titula 2019. drzava tada nije zeio titula.

samsonenko bio u klub 2012-2020. problem i sankcije startuvao 2019. prakticno bio otjeran ne moze se sa blokiran poracun od drzave. dobro sta dibirov objasni.

inace ruski medvedi bio bogat klub taj vreme. repka rusija prakticno. redovito ctvartfinale lp a jednom i f4 u cologne.

​​"Razbili su im glavu novčićem - tisuću ljudi došlo se ispričati." Oproštajno pismo našem glavnom rukometašu

Timur Dibirov trenutno je naš glavni rukometaš. Do 41. godine osvojio je dvije Lige prvaka za makedonski "Vardar" i popeo se na drugo mjesto po golovima u povijesti turnira (1200), uzeo sve naslove u Rusiji za "Čehovljeve medvjede", stvorio potpis strike koji se redovito pojavljuje u YouTube kompilacijama.

Kako su tuđi magnetofon i prazna dvorana pomogli da se dođe do hita

Sve je počelo u stavropoljskom hostelu, gdje smo živjeli s mojom majkom. Ona je učiteljica, nismo imali svoj stan - a škola je dodijelila sobu. Roditelji su mi se razveli kad sam imao dvije godine, ali su zadržali dobar odnos - često sam odlazio u posjet očevoj rodbini u Dagestan. Za mene je djetinjstvo u 90-ima kada si toliko posvećen sebi da je sada čak i strašno. Cijelo vrijeme u dvorištu: nogometni okrug do okruga, držanje za automobile i valjanje u snijegu (ponekad vam je branik ostao u rukama), bacanje snježnih gruda s visokih zgrada, a zatim skrivanje. Podrumi u kojima su se momci okupljali i udisali ljepilo - droga se tada pravila od svake prljavštine. Bio sam prijatelj s mnogima od tih tipova - nisu svi bili ološ. No, uvijek me vukao sport – gledao sam sve. Tražio sam video kasete kod trenera i prijatelja, pa kod onih koji su imali videorekorder. Internet još nije postojao, a nije sve bilo pokriveno na TV-u iu novinama - iako nisam propustio programe Gomelskog. To je vrijeme kada Michael Schumacher nije nastupao u Ferrariju, nego u Benettonu. Ruska petorka igrala je u Detroitu, Michael Jordan i Dennis Rodman u Chicagu, Anfernee Hardaway i Shaquille O'Neal u Orlandu, Reggie Miller u Indiani, a Shawn Kemp u Seattleu. U tenisu - Andre Agassi, u rukometu - Talent Duyshebaev, Vyacheslav Gorpishin i ostale naše legende. Ne znam zašto sve ovo držim u glavi, ali jako sam volio sport - i dalje ga volim.

Nisam samo gledao rukometne snimke, nego sam nešto i usvojio – ne samo od igrača moje pozicije. Bio sam mali, ali s velikim egom: želio sam stvoriti idealan model – uzeti najbolje od svih. Preskočila sam zadnje sate u školi, trčala u teretanu dok nije bilo nikoga i radila dodatna dva sata prije treninga

Vjerojatno su radnici u dvorani mislili da sam beskućnik. Danas me često pitaju o mom udarcu (zavrnutom, kada lopta u zadnji tren nakon dodira s parketom naglo promijeni smjer - Sportski) - sve je to s tih videokaseta. Stavljao sam žetone u dvoranu bez vratara i pokušavao pobijediti. Stotine-tisuće puta. Sada ne mogu ni objasniti kako ruka i tijelo rade u ovom trenutku - to se događa automatski. Pritom me nikad nisu smatrali velikim talentom – nisu me pozivali ni u juniorsku ni u omladinsku selekciju. Uvijek su prolazili pored: “Nisam se isticao ničim posebnim.” Ali vjerovali su u Stavropolj - moji prvi treneri Aleksej Nikolajevič Gumjanov (sada radi u ženskoj Černomoročki) i njegova supruga Tatjana Konstantinovna. Nevjerojatno sam im zahvalan. Bio sam jako zabrinut, a oni su rekli: “Timure, svi ne razumiju. Imate zaigranost u sebi - nešto što se ne može trenirati. Samo budi strpljiv i čekaj.” S 18 godina, odmah nakon škole, odveli su me u Togliatti, gdje ih je pozvao klub Lada-CSK VVS. Postojale su dvije momčadi: jedna u Super ligi, druga u višoj ligi (kao FNL u nogometu). Do svoje 21. godine igrao sam uglavnom samo na HSE-u. Kako je Aleksej Nikolajevič kasnije objasnio, već sam se uklopio u prvu momčad, ali su se bojali da će me slomiti. Vrlo mršavi, razvijaju se sporo - au Superligi dečki imaju 100 kg. Dakle, nisu me požurivali, dopuštali su mi da griješim na HSE-u, da stvaram, čas su me grdili, čas hvalili, ali dopuštali su mi malo više od ostalih. Vjerovali su da će u meni izrasti srž i da će doći do iskoraka.

I tako se dogodilo - tri godine kasnije zazvonio je poziv: "Dobar dan, je li to Timur?" - "Da." - "Ovo je Vladimir Salmanovič Maksimov." Noge su mi utrnule od šoka. Javlja mi se vjerojatno najvažnija figura u povijesti ruskog rukometa (Maksimov je osvojio Olimpijske igre kao igrač i kao trener - Sport''). I kaže: “Sad će ti jedan od sudaca utakmice dati karte, uđi u vlak i dođi kod mene – u reprezentaciju.” Onakav, u papučama i kratkim hlačama, ušao sam u vlak. Stigao sam u Čehov, izašao na mjesto, a tamo su bile legende: Andrej Lavrov, Aleksandar Tučkin, Eduard Kokšarov, Dmitrij Torgovanov, Lev Voronin, Denis Krivišlikov. Vidio sam ih samo na TV-u, ali sada su zajedno na pripremama - pripremali su se za OI u Ateni.

Bliže im se 40, ovo je njihov posljednji ples. I evo me - 20 kilograma s papučama. Dali su mi uniformu i bila je na meni kao na vješalici. Nisam baš shvaćao što tamo radim. Trenirao sam dva dana, a onda se javio Maksimov: “Jasno je da ne ideš ni na jednu Olimpijadu, ali želim da mi se pridružiš u Čehovu. Da vidimo što će se dogoditi." Tako sam završio u Čehovljevim Medvjedima. Bez omladinske reprezentacije (koja je tada bila svjetski prvak) i igranja Super lige. Pet mjeseci kasnije debitirao je u Ligi prvaka. – Teško te je potopiti. 9 godina u Čehovu - kako je veliki Maksimov učio zrelosti

Kad sam nedavno ponovno pogledao Jordanov posljednji ples, zapanjio me mentalitet. Svaki detalj ga je motivirao: kad bi netko postigao poen na sirenu ili napravio težak udarac, Michael bi rekao: "Misliš da ja to ne mogu?" Ni po čemu se ne uspoređujem s Jordanom. Ali došao sam Čehovu to dokazati. Plata mi je porasla pet puta i nije mi trebala lijepa odjeća, stan s autima - samo da vičem o sebi i da me se čuje. Shvatio sam: ima onih koji me ne vole: "Tko je to uopće?" Došao sam u svlačionicu s mišlju: "Pokaži mi što možeš - ponovit ću." A kad vam pokažem, pa, probajte.” "Čehovljevi medvjedi" bili su vrlo bogat klub. Pored nas je Boris Gromov, vrlo cijenjen čovjek, gubernator Moskovske oblasti. Jako je volio rukomet i stalno je išao na naše utakmice - bila je njegova zamisao. Ništa nam nije trebalo. Zaradili smo puno: ne kao u hokeju, nogometu ili košarci, naravno, ali u okvirima prosječnog stanovnika naše zemlje - puno. Nikad mi nije smetala razlika u plaćama s ostalim tipovima – dečki su super, zaslužili su. Jednostavno uživam igrati u Ligi prvaka i raditi ono što volim. Dok je umirao tijekom treninga, unajmio je kuću zajedno sa svojim prijateljem Dimom Kovalevom. Svojom prvom ušteđevinom kupio sam majci stan – moj prvi prioritet. Onda sam si kupio dobar auto. Ali, naravno, ti “Čehovljevi medvjedi” su Maksimov. Gruda. Uvijek je govorio izravno. Sjećam se da sam šest mjeseci kasnije u Čehovu rekao: “Timure, ovo je samo prirodna selekcija - ili ti ili netko drugi. Mogu dovesti najbolje Ruse i strance. Ili ćeš izdržati konkurenciju ili otići.” Iskreno i pošteno.

jećam se ilustrativne priče: potukao sam se s Maksimovim na Svjetskom kupu, a on je bio na postolju do kraja turnira. Nakon prve utakmice nisam igrao ni minute. A razmjeri su bili takvi da je mogao završiti moju karijeru u sekundi. Neće te biti nigdje drugdje - ni u Čehovljevim medvjedima, ni u reprezentaciji. Tada nisam razmišljao o takvim stvarima, pa sam otišao na šalter. Pa bio je mlad i glup. Svjetsko prvenstvo je gotovo, Maksimov ne komunicira sa mnom mjesec dana, svi već razumiju: zapeo sam, jer Salmanovich nikada neće oprostiti. A utakmica Lige prvaka je ispred - i odjednom Maksimov dolazi dan prije i kaže jednu riječ: "Počinjete [na početku]." Dao mi je posljednju priliku, zadnju slamku za koju sam se cijeli život hvatao - izašao sam, zabio 10 i pobijedili smo. Maksimov je nakon toga rekao: "Pa, teško vas je potopiti." Tako sam shvatio: duboko u sebi oprostio je moje mladenačke gluposti. Jako sam mu zahvalan. Kada je Gromov podnio ostavku na mjesto [guvernera] 2013., klub nije imao sredstava, a dugovanja za plaće počela su četiri mjeseca. To je za nas puno novca. Maksimov je rekao: “Doći će normalna vremena, vratit ćemo sve.” Ali u osobnom razgovoru sam mu odgovorio: “Malo što mogu učiniti za tebe i za klub, pa me prekriži s liste. Ništa mi ne duguješ.”

Glavna motivacija za odlazak u Europu: “Tražio sam ljubav”

U Čehovu je dobro, ali kad sam vidio praznu dvoranu, ponekad sam pomislio: "Zašto sve ovo radimo?" Stalno gledate utakmice svjetskih klubova s ​​punim tribinama. Naravno da sam to želio. 3,5 tisuće u Čehovu na utakmicama Lige prvaka je cool, ali u njemačkom “Kielu” došlo je 20 tisuća, u Zagrebu se prije godinu dana okupilo 14,5 tisuća. Ne znam je li ispravno razmišljati na ovaj način ili ne, ali kad vidim prazne tribine, ne razumijem: zašto ja primam plaću? Ako nešto dobro radite, morate to nekome pokazati. Ljudi dolaze na stadion jer imaju favorite. Da, tim je bitniji, ali uvijek ima onih koji su malo bliže. Čijoj pobjedi ćete se posebno veseliti? Na primjer, meni se sviđa Rüdiger, tebi Valverde, mom sinu Bellingham. Svatko je navijač na svoj način. I ova ljubav je ono što sam tražio.

Ludilo u Makedoniji: 2000 ljudi na treningu, domaćin predsedniku države, osvojili drugu Ligu šampiona, igrali bez para 9 meseci

https://www.youtube.com/watch?v=riqCJBf1dI4

Nakon Čehova, imao sam ugovor s PSG-om,

gdje su igrali najbolji na svijetu: Mikkel Hansen, Nikola Karabatić. Najbogatiji klub u kojem sam stvarno želio igrati. I sve je bilo odlučeno, ali jednog dana mi je došao čovjek, našao broj i dogovorio termin. Bio je to ruski biznismen Sergej Samsonenko, predsjednik makedonskog Vardara: “Znam da imate ponudu PSG-a, ali slušajte. Želim napraviti projekt koji još ne postoji. Ne samo klub s novcem. Tako da je postojala ogromna vojska navijača, igrači su obožavani u gradu, a rukomet je postao sport broj jedan u zemlji.”

menovao je igrače koji su već prešli u Vardar. Recimo, vratar Barcelone Arpad Sterbik za milijun eura je velik novac za rukomet. Opisao je kakvu će bazu klub imati, novi stadion, detaljan plan za godine (sve se to na kraju i ostvarilo). I vjerovao sam. Potpisao sam ugovor, koji je bio 10 posto veći od uvjeta u Čehovu, i otišao u Makedoniju. Poznati menadžeri i treneri bili su iznenađeni: "Jeste li odbili PSG?" Kakav “Vardar”? Ali vjerovao sam - i osvojili smo dvije Lige prvaka. U Skoplju nas je dočekalo 150 tisuća ljudi, reprezentaciju je pozvao predsjednik države, i nikad neću zaboraviti to zajedništvo s navijačima. Fantastična minutaža: 7 tisuća ljudi na domaćim utakmicama, ultrasi, paljbe. Nisam mogao dovesti djecu na utakmicu - bilo je preglasno. Jednom su mi navijači slučajno novčićem razbili glavu - tisuću ljudi došlo je na sljedeći trening izraziti žaljenje. Dali su mi CCM kacigu i nosio sam je za zagrijavanje na sljedećem meču. Dvorana je gorjela. Cijeli život radim na ovakvoj atmosferi. Da osjetim zašto sve radim. Makedonija je podsjećala na Italiju – fanatičnom ljubavlju prema sportu. Još se sjećam trenutka kada se čovjek od 80-ak godina naklonio ispred autobusa kad smo se našli na trgu. Za Makedonce smo proslavili njihovu domovinu. Za Skoplje je saznala cijela rukometna Europa. Inače, u prvom finalu pobijedili smo PSG. Ponekad su nelogični postupci u koje vjerujete najpošteniji. Ali najvrjednija mi je druga pobjeda.

2019 Protiv Samsonenka su počele sankcije i blokada računa - nismo primili plaće 9 mjeseci. Zamislite kako je u naše vrijeme: momčad koja je tri četvrtine godine provela bez novca izađe i pobijedi sve. Siguran sam da bi svaki drugi klub propao za najviše šest mjeseci. Ali toliko smo vjerovali jedni drugima da smo znali da će se sve vratiti. Vidjeli smo koliko nas ljudi vole - vidjelo se posvuda: u kafićima, benzinskim postajama, trgovinama. Ljudi su prišli i rekli: "Razumijemo da vam je teško, ali podržat ćemo vas." Vjerovali smo jedno drugome. To je ovako: ako je sve u redu 6 godina, a onda postane malo teže, kako možeš otići? Kuća mi je na rubu - a ja sam otišao dalje zaraditi? Nismo mogli to učiniti.

U sezoni je otišlo dvoje-troje, ali jezgra je ostala. Nakon finala, igrač mađarskog Veszpréma Kanten Mahe rekao je: “To zaslužuje poštovanje. 95% igrača u takvoj situaciji nikada ne bi došlo do finala, a još manje pobijedilo, ali bi već igrali u drugim klubovima.” Takva bajka. Tamo smo svi plakali.

komentator hrt u extazu.

i mkd kometator

posledna minuta vardar barca 2019. ludilo komentatori na arenasport.

Općenito, 11 godina karijere u Europi puno me naučilo: prije 30. i poslije - dva potpuno različita sportaša. Kao što sam nekada kao dijete učio na videokasetama, sada sam gledao kako žive, treniraju i jedu najbolji stranci. Posljednjih godina ne jedem ništa osim piletine, ribe, riže i salate - kako bih u 41. godini bio u formi. Potpuno odbijanje slatkiša i kruha, a o alkoholu i cigaretama da i ne govorimo. Teretana je sada uobičajena. Ako je samo jedan trening dnevno, onda se ide raditi na trenažere - jer znate: najbolji vratar svijeta Arpad Sterbik uvijek je tu. Ili vidite kako zvijezde u blizini ulažu u svoje zdravlje: ne samo u prostoriji za fizioterapiju, oni će napraviti jedan zahvat i to je to. Kupuju aparate za krioterapiju od 5000 eura, za masaže od 2000 - da se oporavljaju kod kuće. Osim toga, proučavaju i kupuju proteine ​​i dodatke prehrani. Tako da u srijedu ili četvrtak, kada se igra Liga prvaka, možete biti barem 25% bolji od konkurencije. U Europi razumijevanje važnosti svakog detalja dolazi od djetinjstva. Kad zadaju cilj – postati veliki sportaš. Za reprezentacijom se najviše žali: od jedne izgubljene utakmice još uvijek se naježim

Ljubavna priča Dibirova i svjetske prvakinje Irine Poltoratske - romansa

Bila je to ljubav na prvi pogled. Ira (Poltoratskaja, sada Dibirova - Sportska) toliko mi se svidjela da sam je prišao upoznati, unatoč razlici u statusu. Ona je tada već bila svjetska prvakinja, zvijezda, a ja sam bio prvoligaš, nepoznate perspektive, iako s ludim ambicijama. Ali nije me to nimalo uplašilo. Htio sam joj pokazati: "Daj mi priliku i dokazat ću." Da nisam glupan koji će samo pričati, da ću zbog nje postati bolji, da ću zaraditi njenu ljubav. Kad smo počeli izlaziti, uvijek je podržavala i vjerovala. Rekla je: “Ne zna se tko je od nas još nadareniji kao sportaš.” Uvijek je bila tu. Sjećam se kako smo se zvale kad je otišla dvije godine igrati u Dansku. Internet još nije toliko razvijen - kupio sam kartice za telefonske govornice na ulici (na 30-40 minuta). Trošili smo lude svote novca samo da se čujemo. Sjećam se da sam joj poštom slao diskove s TV serijama i filmovima koje sam gledao. Bilo je to teško vrijeme, ali ga se rado sjećam. Jer osjećaj takve zaljubljenosti je drugačiji. Nikad se ne ponavlja. Onda je zaprosio – na moru. Shvatila sam da je to osoba s kojom želim živjeti cijeli život, da ona postane majka moje djece. Iako sam u to bio siguran od prvog dana.

Ira je s 30 godina završila karijeru zbog obitelji i djece. Bila je to njezina odluka - toliko je bila puna rukometa od djetinjstva: pobjede na svjetskim prvenstvima za mlade i odrasle, olimpijske medalje, problemi s koljenima, operacije. Bio sam toliko iscrpljen sportski i psihički da sam bio sretan što sam završio. Sada imamo dvoje djece. U Makedoniji se pronašla kao trenerica - s ženskim Vardarom dvaput je stigla do finala Lige prvaka. Nažalost, izgubio sam. Sada već drugu sezonu radi za Rostov-Don - prve godine je izgubila od CSKA u finalu ruskog prvenstva u ludoj seriji. Četiri produžetka! Sada je zadnja sezona moje karijere: rukomet je i dalje droga, ali želim biti blizu obitelji Najteže nam sada padaju udaljenosti. Sin i ja smo u Zagrebu, ona i kći u Rostovu. Zato sam odlučio: završit ću sezonu i završiti karijeru. Želim biti blizu. Znate, ja kažem da još ima sezona - to je sve, i od toga se naježim. Je li ovaj trenutak stvarno došao?

Do sada svaki put kad izađem na teren doživim nestvaran užitak. Tako smo jesenas pobijedili aktualnog finalista Lige prvaka danski Aalborg, a ja sam se opet osjećao kao dječačić koji je jednom sanjao da će se popeti na postolje koje će prikazati na televiziji. Liga prvaka je i dalje droga - čak i sa 41, čak iu 21. sezoni na turniru. Kao i prvi put, htio sam se pokazati, čuti tribine i pobijediti. Osjećam se odlično i motivacijski i zdravstveno. Ali jako mi je teško bez obitelji.

e znam što će se dogoditi i gdje ćemo biti (a pred nama je još sezona), ali razumijem: došlo je vrijeme. Kao što sam mnogo puta rekao: privilegija je igrati u ovim godinama. Zato samo želim uživati ​​u trenutku. Siguran sam da ću imati jaku sezonu: ako sam 17 godina završio s 50+ golova, zašto onda ne može biti 18? Stvarno sada ne znam što ću nakon karijere. Vjerojatno bih želio podijeliti ono što sam nakupio. Jer nije u redu zakapati takve stvari. A sad i ne govorim o sebi. Uvijek je iznenađujuće kada naše legende, koje su prošle toliko toga i nevjerojatno su cijenjene u inozemstvu, iz nekog razloga nisu potrebne Rusiji. Koliko imamo olimpijskih prvaka ili svjetskih prvaka? Deseci. A od toga sada samo 5-7 ljudi radi u rukometu. Ne bi trebalo biti ovako.

Dva od dva tacna rezultata pogodjena za sada. :D