zašto je danas uopće praznik? Zato jer je 28.10.1918. u Pragu proglašena Čehoslovačka
šta i kako, pa Čehoslovačka je mrtva već tries godina - kod Čeha nema to veze jer Čehoslovačku smatraju svojom državom, a cijeli taj događaj proglašenja je nosio izrazito češki pečat. Slovacima 28.10. ne znači ništa i nema ga u današnjem kalendaru slovačkih praznika
postoji naravno i praznik za dan kada su se razišle Češka i Slovačka - 1.1.1993. - ali skoro nitko za to ne zna, nitko posebno ne slavi, a i pada na Novu godinu, tako da je pokriven tim slavljem. Naravno da je državni praznik, ali 90 posto ljudi misli da je to zbog Nove godine
postoje mnoga istraživanja koja tvrde da je Česima 28.10. zapravo "the praznik", veći mnogima i od Božića i od bilo čega drugog. Recimo 28.9. se slavi Dan svetog Vaclava - sveca zaštitnika Češke i osnivača prve češke srednjovjekovne države (suvremenika hrvatskog kralja Tomislava), ali i on blijedi daleko ispod 28.10. To je Dan s velikim D
Polažu se vijenci, organiziraju svečani koncerti širom zemlje, svakih deset godina se organizira vojna parada, a navečer u 20.00 u Vladislavovoj dvorani na Hradčanima se skupi kompletna državna elita, političari, vojska, crkveni vjerodostojnici, ustavni suci, mediji, bivši predsjednici i premijeri, pa predsjednik republike dodjeljuje odlikovanja zaslužnima, što je medijski uvijek jedan od najpraćenijih događaja godine

28.10.1918, Prag
situacija je komplicirana. Stanje na fronti je katastrofalno: Nijemci ustupaju u Belgiji i njemački Generalštab je priznao da je rat izgubljen, ali tjeraju političare da oni potpišu predaju i preuzmu odgovornost. Na Balkanu su iz rata izbačene Bugarska i Turska, a srpska vojska je već u blizini Beograda i Sarajeva. Na talijanskoj fronti su Talijani pokrenu još jednu ofenzivu, magjarska vlada poziva svoje vojnike da napuste frontu i vrate se kući braniti domovinu, pa se fronta polako raspada, a Talijani napreduju
Sedamdeset tisuća pripadnika Čehoslovačke legije je zapelo negdje u Sibiru. Drže sibirsku prugu između Urala i Vladivostoka, ratuju usput s Crvenom armijom, malo se pušketaju, pa malo pregovaraju s bijelim admiralom Kolčakom. Buduća čehoslovačka država već ima svoju vojsku, ali je trenutno tamo negdje oko Irkutska
politički emigranti okupljeni oko Masaryka su napravili svoj dio posla: Antanta je priznala njegovu vladu, ali ne smiju nazad dok je Austrija na vlasti. Ostvaren je i dogovor sa Slovacima o zajedničkoj državi. Buduća Čehoslovačka tako ima već i vladu, ali je trenutno tamo negdje između Pariza, Washingtona i Londona
Češka je nakon četiri godine rata gladna, umorna, mrzovoljna i na rubu eksplozije. Rat je odnio između 200 000 i 300 000 vojničkih života. Zemlja je već četvrtu godinu zapravo pod okupacijom Austrije. Traje nesmiljena cenzura, a optužbe za veleizdaju i konac na vješalima su svakodnevna stvar. Žandari i vojska u kasarnama su Magjari i Rumunji iz Transilvanije. Jedino oni mogu držati mirnom već tradicionalno najmanje lojalnu austrijsku pokrajinu.
Austrija je ispravno procijenila da ako ne želi da u Češkoj izbije ustanak usred rata, vojska stacionirana u pokrajini ne smije biti sastavljena od ostalih slavenskih naroda jer bi se Slaveni brzo međusobno pobratimili i zajedno krenuli protiv stare kurve Austrije. Zato se po ulicama Praga čuje magjarski i rumunjski
inspirirani Velikim oktobrom, po proleterskim predgrađima Praga se tajno okupljaju radničke straže, razmišljaju o organiziranju sovjeta, te kako se dočepati oružja i pokrenuti boljševičku revoluciju u gradu
čir u kojem se nagomilalo toliko loših stvari odjednom puca. Austrija šalje ponudu primirja Italiji. Magjari pozivaju svoje vojnike da se vrate kući, a u Pragu nekolicina političara koji su preživjeli rat skrivajući se pod stolom odjednom izlaze na ulice i kreću na - magazine gdje se čuva hrana. To je najvažnija stvar kada si u ratu. Magjarski vojnici koji čuvaju magazine odbijaju pucati i onda po gradu kreće lavina... "kraj! Gotovo je! Ode Austrija!"...
na Vaclavskim namestima se okuplja ogromna masa ljudi, te ispod kipa svetog Vaclava svećenik Izidor Zahradnik proglašava čehoslovačku državu


širom grada se odjednom pojavljuju češke bijelo-crvene zastave (češka zastava je ista kao poljska. Plavi trokut je dodan kasnije kako bi simbolizirao Slovake)

masa ulazi u državne urede i razbija austrijske crne dvoglave orlove, stradaju i natpisi na njemačkom po ulicama i trgovinama, a najsimboličniji trenutak demoliranja Austrije je rušenje Marijanskog stupa na Staromaku, a koji je iz nekog razloga smatran simbolom austrijske okupacije
i to bi onda trebalo biti to, kreće slavlje i veselje i nova zora slobodne zemlje nakon 400 godina austrijskih okova? Problemi tek počinju
gradovi Pilsen, Budweis, Jiglau, Carlsbad, Teplitz, Reihenberg i mnogi drugi kažu ovako: ako se Česi mogu odvojit od Austrije, onda mi Nijemci imamo pravo ostati u Austriji. Područja s većinskim njemačkim stanovništvom se organiziraju u Sudetenland
Nekoliko tjedana se vodi mali rat između Čeha i čeških Nijemaca. Bez pomoći Austrije i zbog nezainteresiranosti Njemačke koja se boji vlastite proleterske revolucije, ostaju bez vojne potpore i Česi preuzimaju jedan po jedan grad - Plzenj, Budjejovice, Jihlava, Karlovy Vary, Teplice, Liberec...
nekoliko dana kasnije kreće oslobađanje Slovačke od Magjara, što opet dovodi do kratkog rata jer se Magjari ne povlače. Kasnije u Magjarskoj izbija proleterska revolucija i Crveni Magjari opet okupiraju velik dio Slovačke i tamo se ratuje sve do 1920.
problema ima i s još jednim susjedom - Poljskom. Izbila je svađa oko toga kome pripada onaj mali prcvuljak Šleske oko Ostrave, Karvine i Tješina. I tu se isto puškara opasno, borba se koncentrirala oko Tješina, važnog željezničkog čvorišta, a koji na kraju silom pripada Čehoslovačkoj
Poljaci to nisu zaboravili, pa kada su Nijemci 1938. okupirali Sudete, poljska vojska je ušla u Tješin, haha mi vraćamo što je naše, Adolfe baš si frajer
tog istog 28.10. vijesti o puču u Pragu dolaze u Zagreb. Saziva se sjednica hrvatskog Sabora za sljedeći dan jer ako odlaze Česi, odlazimo i mi...