Osim spomenutog J. Leka i sada Rebića mnogi će se sjetiti još nekih povratnika (koji po godinama tada još nisu ni bili veterani ili jedva da su bili u toj dobi) koji su došli i (ne) odradili svoje i gotovo. Balaban je, nakon svih onih promašaja s engleskom Premier ligom i avantura po Belgiji s 29 godina izgledao kao skroz potrošen igrač, pri čemu je imao i onako lošu reputaciju (sjetimo se slučaja Fontana, ali i brojnih drugih koji su uslijedili kasnije, uključujući i odnosa prema supruzi). Tudor je s 28-29 godina također već izgledao onemoćalo, doduše ozljede su ga, u njegovom slučaju, preranog pada, ali sjećam se da je bio praktički jedan od najlošijih pojedinaca u Hajduku nakon povratka. Kasnio je na loptu, često je radio prekršaje i zaradio kartone. Ni D. Šimić s 34 godine više nije bio ni sjena onog igrača od prije kojih desetak godina ranije, pa se došao samo da se oprosti. Brojni su primjeri gdje naši bivši poznati vrhunski športaši, a naročito se to odnosi na HNL nisu pokazali puno toga na terenu, ali nisu ni u svlačionici bili toliko respektirani koliko su možda trebali s obzirom na impozantne inozemne karijere. Ipak izdvojio bih kao pozitivan primjer D. Vugrineca koji se s 30 vratio u HNL i odmah u prvoj sezoni nametnuo u Rijeci (koju je vodio Dalić) te svima pokazao koliko mu je stalo, bez obzira što više nije mogao računati na eventualan nastup u reprezentaciji (vrijeme Klasnića, Petrića i zatim da Silve, uz nadolazećeg Mandžukića...). Vugrinec je još 10 godina žario i palio terenima HNL-a i zasigurno jest ostavio dobar utisak. Čak s 40 godina na leđima, pokazivao je što znači igrati za momčad i postao stvarno legenda HNL-a.