Još od Tomislava Ivića Hajduk nije imao tako dobrog, studioznog trenera. I dok je Veliki Ivan na kraju svoje splitske misije imao svoj HSV, Joan, koji tek treba zaslužiti epitet Veliki, već je na početku dobio svoj Everton. The utakmicu, u kojoj se, bez obzira na rezultat, vidi tko je Trener, a tko slučajni prolaznik među trenerima.
Bilo je poslije Ivića svakakvih tipova na Hajdukovoj klupi, a najviše neznalica (Buljan, Slišković, Pudar, Jarni, Balakov, Gudelj), bilo je i klupskih legendi koje ničim nisu opravdale trenersku počast (Nadoveza, Peruzović), bilo je i nepraktičnih teoretičara (Poklepović), i cirkusanata (Blažević, Pušnik), i talentiranih ali neuračunljivih tipova (Vulić, Bonačić, Matković, Tudor), i talentiranih ali nedorečenih tipova (Vučević, Gračan), bezrazložno zvučnih imena, među njima čak i stranaca (Skoblar, Vucov, Reja, Jozić), sretnika bez ikakva pokrića (Katalinić, Miše), samoreklamera (Bilić), dobrodošlih radnika (Mladinić, Krešić, Burić), vrijednih amatera (Ćutuk, Krstičević), ali nikada, baš nikada od odlaska Tomislava Ivića Hajduk nije imao tako dobrog trenera kao što je Joan Carrillo.
e moj nounar,
nebi igračima pomoga ni da kod njega sad sidi pokojni Ivić,
malo problem psihe, malo znanja a malo i nespuštenih testisa.
kod ovoga zadnjega je medicina zadnjih godina napredovala, savjetova bi
ugradit pi.ku.
M.K.:" Nisam nikoga poslao u materinu, nego sam im rekao da su pederčine." "Ich bin ein Venezianer" Hvala šta ste ubili Hajduk, osta nan je samo kaštelanski crljenak