Nijesam gledala mnogo utakmica hrvatske rukometne lige (u živo mislim), ali dozvoliću sebi da prokomentarišem. Rukomet pratim od svoje sedme godine, tako da po nešto znama. Gledala sam utakmicu Sisak:Moslavina, znači to je bila prva pobjeda Sisčana kući. Prije svega se slažem sa Vama kada kažete da imaju "dugačku" klubu , ja bih čak rekla "podugačku". Što će im deset ljudi na poziciji vanjskog (mislim na ukupno desni, lijevi, srednji) nije mi jasno. Na konkretnoj utakmici, najveći problem po mojoj ocjeni,bio je taj što igrači nijesu dovoljno fizički spremni. A ne mogu biti spremni, ako imaju po jedan trening dnevno, na kojem najčešće igraju fudbal. Ipak je to I. liga i mislim da su hrvatske ekipe među jačim na prostorima bivše Jugolsavije, tako da ne razumijem taj tempo treniranja. Stvarno ne znam kako je u ostalim ekipama. I još jedan problem, koji mi je upao u oko na toj utakmici- ogromna individualnost igrača ili bolje reći sebičnost nekoliko igrača. Igrali su kao da su sami na terenu i  da je jedino važno da postignu go (oni naravno a ne neki drugi igrač iz njihove ekipe). Konkretan primjer je Josip Ražić, na toj utakmici i svim ostalim. Ok, tip ti daje 5-6 golova po utakmici, ali često ima još toliko nerealizoivanih šuteva, pa nema trika da makar svaki drugi ne uđe u mrežu. Ali što tebi kao ekipi to znači što on daje toliko golova, ako ti gubiš te utakmice. Čovjek jednostavno ne umije  ili neće (u to već ne ulazim) da napravi ni jednu jedinu asistenciju. Rukomet je ekipni sport, a ne privatna reklama zvijezda i zvjezdica. I kad to shvate neki igrači, onda će biti druga pjesma. Ok znam ja da je to tako u svim sportovima i da je toga oduvijek bilo-ali takve igrače ne treba stimulisati, treba ih uputiti da igraju šah ili tenis, ukoliko već misle da su sami sebi dovoljni !!!