Hoće li Vrećko staviti Vargu na detektor laži ?

Rukometni Labin se crveni od srama ali još više od bijesa. Sramotu su nanijela trojica neodgovornih gledatelja koji su se uključili u tučnjavu rukometaša te tako dali povoda zlonamjernicima da na osnovi tog sramotnog čina, izokrećući teze, krivnju za prekid i nemile scene prebacuju isključivo na labinsku, u potpunosti amnestirajući onu kutinsku stranu.

A činjenice govore suprotno. Na video zapisu je razvidno kako je igrač Moslavine Marin Jurić, sa obje ruke, držao Kristijana Matulju koji ga je, u želji da se otrgne iz njegovog zagrljaja, (ne)namjerno zakačio nadlakticom. Suci su očito procijenili da je to bilo nenamjerno, a prekršaj Jurića nisu sankcionirali jer je Mladi rudar bio u napadu, puštena je prednost, što je također razvidno na snimci.

Jurić, i nakon primljenog „udarca“, bez problema uspijeva držati Matulju što jasnu upućuje da se nije radilo o udarcu većeg intenziteta. Kad se domaći rukometaš napokon oslobađa njegovog zagrljaja on ga na najgrublji način udara glavom u nos i baca na klupu s rezervnim rukometašima svoje momčadi gdje ga mnoštvo Kutinjana naprosto „cipelari“. Nakon svega Matulja završava u pulskoj bolnici.

Linč nad njim se ne vidi na video zapisu ali je zorno opisan od strane sudaca i nadzornika koji su bili u neposrednoj blizini događanja. Ali zato se na video zapisu jasno vidi kako Leon Šušnjar, prethodno pocrvenjeli rukometaš Moslavine, prvi silazi s tribina i uključuje se u batinanje Matulje. Za Vargu je to bio prijestup vrijedan kazne od 1 (jedne) utakmice neigrana. Sramotno i nečuveno.

No, bio je to njegov tek treći po veličini „šamar“ i „pljuvanje u lice“ sucima Magiću i Špiranecu te delegatu Komazecu. Prvi i najveći je svakako onaj vezan za preinačavanje odluke upisane u zapisnikprema kojoj je susret prekinut zbog međusobne tuče igrača čiji je začetnik, prema njima, bio Jurić iz Moslavine. Jedinstven slučaj u povijesti svjetskog, a ne samo hrvatskog, rukometa.

Iako su suci i nadzornik jasno naznačili da je igrač br. 9 (Horvat) prednjačio u batinanju Matulje na kutinskoj klupi za Vargu taj čovjek naprosto nije postojao na utakmici te nije uopće među kažnjenicima. Drugi je to po veličini Vargin „šamar“ i „hropac“ u lice sudačkom paru i nadzorniku Komazinu. „Nije se desilo ono što ste vi vidjeli svojim očima već ono što sam ja u svojoj glavi zamislio“, rezonirao je valjda Varga.

No, najveći „extra-šamar“ i „slap Vargine pljuvačke“ na lica službenih osoba jeste kazna Kristijanu Matulji. Dečko koji je bio žrtvom Jurićevog vandalizma, potom pretučen na klupi Moslavine, kažnjen je za najobičnije „laktanje“ u igri, koje vidimo na gotovo svakoj rukometnoj utakmici, a bez da su ga suci prijavili, sa 12 mjeseci zabrane igranja. Nečuveno.

Bilo bi zanimljivo usporediti ovaj slučaj sa, na primjer, onim na splitskoj završnici Kupa Hrvatske kad je udaren igrač PIPO IPC-a(kad Kavran nije bio više u milosti čelnika HRS-a). Na taj divljački napad Varga je ostao slijep i nijem. Bilo je toga još u njegovoj karijeri. No, nakon svih tih godina u kojima je taktizirajući između (ne)moćnika često „glumio noja“, našao se iživljavati na 18-o godišnjem Matulji.

No, jasno je da mu je Matulja morao biti krunski argument u smiješnoj odluci koju je morao dinijeti. Jedino je sramotnim okrivljavanjem mladca mogao presuditi kako je presudio. A presudio je ponovno, jedino kako i zna, po želji (Mesarić) i nalogu (Gobac) moćnika. Tko god iole zna okolnosti u hrvatskom rukometu jasno mu je da je potonji dvojac odigrao ključnu ulogu u cijelom slučaju, a da je Varga bio izvršitelj, dželat.

Istina, Gobac je gotovo sigurno sve odradio u sebi svojstvenom stilu, u „rukavicama“, bez tragova. Za kladiti se je da se „sasvim slučajno“ našao tamo gdje je Varga predzadnji put, od 50-60 koliko sam kaže, gledao snimku. No, Gopcu je samo jedno gledanje bilo dovoljno da označi Matulju (Mladi rudar) za krivca, jer je s tim sudom i došao. Naizgled nezainteresirano, više sebi u bradu ali dovoljno glasno da Varga čuje, promrmljao je svoj neformalni sud i otišao jer to nije njegov nego Vargin problem. Nakon toga sve je bilo rutina.

Varga dobro zna da su Gopčeve misli, čak i kad ne zapovijeda, za njega obvezujuće. Oboružan Gopčevim stavom, a ushićen jer je sad mogao udovoljiti i zemljaku Mesariću, Varga je, zadnji put gledajući snimku, krenuo u svoj „dželatski pohod kidanja glava“, ali isključivo momcima iz Rudarske. Kutinjane, koji su evidentno započeli tuču, amnestirao je do krajnjih granica razuma.

No, u prevelikoj želji da se što više dodvori moćnicima Varga je počinio veliki broj, gore navedenih, formalno-pravnih pogrešaka i propusta. U njegovoj odluci je toliko: nepravilnosti, nelogičnosti i nesrazmjera, a sve s ciljem sotoniziranja kluba, da Labinjani, zbog nanesene štete, kako klubu tako i Gradu Labinu, osim žalbe Stegovnom povjerenstvu, imaju osnova protiv njega podnijeti i kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu

Odlazak u niži rang Mladom rudaru donosi kolosalnu materijalnu štetu (dotacije Grada Labina, ugovor s RWE-om, ostali sponzori), a Varga ih je svojom odlukom izravno (0:10 i -1 bod) i neizravno (kazne za rukometaše i dvoranu) tamo već poslao. I poraz od Umaga, moralno shrvane momčadi, Vargino je neizravno djelo.

Ne ulazeći u (ne)opravdanost visine kazni za 9-oricu rukometaša Mladog rudara, koji su ih nesporno sudjelovanjem u tuči svi odreda (Matulja ni u snu) zaslužili teško je ne primijetiti disproporciju sa onim izrečenim Kutinjanima. Posebno bode u oči ona između vremenskih i mandatnih pojedincima, sa onim novčanim koje su izrečene Mladom rudaru i Moslavini.

Naime, odredbom članka 73. Stegovnog propisnika određeno je da se pojedinca, ovisno o težini prekršaja, može kazniti 1 do maksimalno 8 utakmica ne igranja ili u težim slučajevima 2 do 24 mjeseca. Istim člankom je regulirano da se, ovisno o težini prekršaja, klub može kazniti novčano od 2-18 tisuća kuna.

A Varga je konzumirao svoje pravo samo za vremenske i mandatne kazne te ih izrekao mnoštvo u rasponu od 1 do 6 utakmica i od 10-12 mjeseci. U isto vrijem zanemario je ono vezano za visinu novčanih i svima odreda odrezao po minimalnih 2 tisuće. Da je bio dosljedan, držeći se proporcije o težini vremenskih i mandatnih kazni, Mladom rudaru je trebao odrezati novčane debelo preko 120, a Kutinjanima gotovo 50 tisuća kuna. A nije.

Naivni bi rekli da je išao na ruku kažnjenicima, realnost ipak upućuje na nešto suprotno. Varga je na taj način fiškalski išao na ruku Mesariću kojemu se tako visoka novčana kazna, unatoč poklonjena dva boda, ne bi dopala, a još lukavije HRS-u koji još uvijek, pod prijetnjom suspenzije, (ako Labinjani ne ugase klub) ima nade naplatiti tih 26 tisuća. Da se radilo o iznosu preko 120 tisuća Mladi rudar bi već sad bio upokojen, što bi donijelo 0,oo kuna u kasu saveza.

Sve u svemu osim nepravde i nedosljednosti Varga je u ovom slučaju i kalkulirao, očito pod dojmom da donosi političku, a ne odluku utemeljenu na realnim činjenicama. No, jedno mu treba priznati. Maestralno je iskoristio situaciju u društvu koje je željno obračuna s huliganima te se cijelom (neupućenom i nezainteresiranom) puku, iskrivljujući činjenice, predstavio kao čovjek heroj.

Vješto je pustio u medije video zapis koji nitko nije pomnije analizirao. Svi su uglavnom vidjeli tuču u Labinu, čuli drakonske kazne i rekli: „Ma neka, dobili su što su tražili“. Ali tko je dobio, koga briga za to? Nitko nije pomnije analizirao okolnosti, a ponajmanje aktere – da o uzročnicima cijelog košmara ne govorimo. Tko je gledao, i koga zanima, da li je Matulja u igri napravio prekršaj. Tko je gledao da ga je Jurić poslao slomljenog nosa na pulsku traumatologiju.

Tko je od tv-gledatelja vidio da je prvi gledatelj koji je s tribina uskočio na parket i započeo tuču bio diskvalificirani rukometaš Moslavine Šušnjara. Tko je znao da Horvat, koji je pretukao Matulju na klupi, uopće nije kažnjen. Tko je na osnovi blic-snimke na tv-u mogao zamijetiti da je Dino Đozo za „filipovićevski“ knock-out Griparića dobio 5, a potonji 6 utakmica ne igranja. Puno je toga „tko je znao“, ali je Varga majstorski sve režirao da bi izravno nezainteresirani puk mogao reći: „Bravo majstore – neka si sredio divljake“.

Zbog čega Varga, kao profesionalni policajac, nije pokrenuo postupak putem kolega iz labinske policije protiv dva gledatelja koji su bjesomučno tukli rukometaše i vodstvo kutinske momčadi. Nije, jer se zadovoljio iživljavanjem na domaćem klubu i njegovim rukometašima. A upravo su ta dvojica (uz: Đozu, Jurića, Viškovića i Tursunovića) pronijela najružniju sliku iz labinske dvorane.

Njemu je duo labinskih nasilnika došao kao „kec na 10-ku“ kako bi na njima utemeljio sramotnu odluku o razlogu prekida koji je prema sucima uslijedio puno prije njihovog ulaska na parket. A da se u svojim konstrukcijama i sam „pogubio“, sasvim sigurno potpuno nesvjesno, Varga u svojoj odluci izrekom navodi kako je uzrok prekida tuča igrača a ne ulazak gledatelja u terene. (pogledati 2 točku pod Obrazloženja).

Sad su na potezu Labinjani koji u roku od 8 dana prema pravorijeku iz Vargine odluke mogu podnijeti  žalbu Stegovnoj komisiji HRS-a, iako bi bilo logično da jednu podnesu i Natjecateljskoj komisiji. Naime, prva stvar na koju se Labinjani moraju žaliti je rezultat utakmice a to je ipak u ingerenciji Natjecateljske a ne Stegovne komisije.

Ako se komisija, bilo koja, bude država prava i uobičajenih normi prema kojim je zapisnik sa utakmice krunski dokaz za njenu registraciju onda Labinjani bez dvojbe susret trebaju dobiti sa 10:0. Bude li se sudilo po pravdi, rezultat je morao biti 21:21 jer je Erstić šutnuo na gol u trenutku kad je Jurić nokautirao Matulju pa je lopta 2 sekunde prije kraja bila u posjedu Moslavine i nije bilo opasnosti po njihov gol.

Ono što je u ingerenciji Stegovne komisije je stvar slobodne procjene njenih članova jednako kao što je bila i stvar Varge osim u slučaju neprijavljivanja nekih rukometaša Moslavine za koje se jasno vidi da su vinovnici incidenta te nesrazmjera kazni za Labinjane i Kutinjane, i onog između vremenskih i mandatnih s novčanim. Uglavnom pune ruke posla i glavobolja za Romea Vrećka, predsjednika Stegovne komisije i njezine članove.

Vrećko je, za razliku od Varge koji je u ovom slučaju pokazao manire „slona u trgovini lustera“, puno suptilniji dečko. Da je sam donosio odluke one bi bile neusporedivo manje ali i pravičnije. Iako je i sam policajac Vrećko je sasvim druga vrste, visoko obrazovani, po mnogima i najveći hrvatski stručnjak, za poligraf.

Upravo ta činjenica na ovaj događaj baca posebno svjetlo. S obzirom na profesiju i osposobljenost za tako nešto možda bi bilo najzanimljivije da  posjedne Vargu u stolac na detektoru laži i da mu postavi samo jedno pitanje: „Da li si odluku donio prema vlastitoj savjesti ili na pritisak moćnika“. Svi odgovri bi se nakon toga nametnuli sami po sebi.