Mladi rudar je 6. na tablici! Da je to netko nudio prije početka sezone, svi bi prihvatili takav razvoj događaja – igrači, uprava, gledatelji... Osim sportskih suparnika koji su se jako naljutili jer je Mladi rudar gruba ekipa, ima neugodnu i strašnu publiku, te opasnu dvoranu.
Na ovo potonje imaju apsolutno pravo, dvorana je u zabrinjavajućem stanju. Ne trebamo se izvlačiti i pričati kako neke druge ekipe treniraju u još gorim dvoranama, naš labinski ponos, u kojemu su ispisane mnogobrojne lijepe sportske priče, treba hitan remont! Krov koji prokišnjava, parket koji je oštećen na mnogim mjestima, radijatori koji stoje vrlo blizu terena, svlačionice koje su vidjele i bolja vremena...
Da li je dvorana talac neriješenih odnosa između Grada, Županije, Ministarstava ili ostalih organa, najbolje znaju ljudi koji su zaduženi za tu problematiku i toplo se nadam da će uskoro pronaći rješenje za popravak postojeće ili izgradnju nove dvorane.
U takvom zvjerinjaku naši Lavovi nisu još izgubili ni boda! Doduše, potrošili su gledateljima koju kilicu živaca protiv Osijeka i Medvešćaka, ali sve u svemu moramo biti zadovoljni prikazanim.
Momčadski duh uvijek izrodi nekog pojedinca (ili dvojicu) koji preuzimaju uloge junaka, a do sada se dešavalo da su to uglavnom uvijek različita dvojica (Petrić-Erstić protiv Medvešćaka, Tursunović-Isanović protiv Đakova, Osmić-Franković protiv Osijeka). Sve je to ukrašeno sa konstantnom kvalitetom Griparića, bljeskovima Peruška i Banovića i pomoći ostalih igrača.
Sve bi to bilo lijepo da netko nekada nije zapisao da se utakmice moraju igrati i u gostima, izvan naše stare i derutne dvorane... Imao sam tu (ne)sreću da gledam Mladi rudar u Dugom selu i u Ivancu. I vidio sam potpunu suprotnost labinskoj rukometnoj svakodnevnici: nove ili obnovljene dvorane, parket koji je ljepši nego u mom dnevnom, a radijatore ni ne vidiš! Vidiš samo domaće igrače koji su brži i spretniji od labinskih lavova... Pardon – zečeva, kako su ih prozvali novinari, forumaši i ostali pratitelji rukometnih zbivanja....
Još su dobro i prošli, priznajem da sam ih ja u pojedinim trenucima tih utakmica nazivao imenima nekih drugih životinja s kojima simpatični zečići ne mogu stati u istu rečenicu.
Dugo sam se bavio sportom i znam da je uglavnom uvijek ljepše igrati kući nego u gostima. Imaš svoju dnevnu rutinu, ritual (Jimi Hendrix što je glasnije moguće i UVIJEK pješke u dvoranu), igraš u svojoj dvorani pred svojim navijačima. Ne kaže se bez veze prednost domaćeg terena... Ne daju nam kladionice bez veze manje koeficijente na domaćine nego na goste (osim ako je ogromna razlika u kvaliteti )...
S druge strane, bodovi u gostima su uvijek slađi i izazivaju puno više zadovoljstva i sreće kada se osvoje. Zato jer se u pravilu – rjeđe osvajaju! U autobusu je redovito uvijek bila pjesma (bez obzira na ekipu gdje sam igrao i protiv koje se igralo), zafrkancija, a INA i OMV su zadovoljno trljali ruke... Po tom ključu (uzimanje bodova na strani ) većina bi ekipa u većini sportova bile ekipe lavova i zečeva.
Međutim, na gostovanjima se ne igra samo zbog bodova već se gradi imidž i stječe se poštovanje sportskih suparnika i svih onih koji prate sport. Na gostovanju je i poraz ponekad pobjeda ako izgubiš pošteno, ako si ostavio srce na terenu, ako te domaća publika nagradi pljeskom. Na gostovanjima treba koristiti glavu i srce, biti lukav i iskoristiti pritisak na domaćina jer – oni moraju pobijediti!
Još ako je i malo muda (ispričavam se Odboru za ćudoređe na ovoj riječi), rezultat (nisam rekao pobjeda) ne može izostati! Pobjeda je kada osjetiš strah protivnika dok im u njihovom dvorištu pokušavaš oteti bodove za koje oni smatraju da su njihovi. Tu se gradi karakter igrača, a samim tim i momčadi. Utakmica u Umagu je pokazala da Mladi rudar to može i ja im želim da ponovno pronađu tu formulu.
Uostalom, kao što i glavni akteri ove priče kažu, najveća kazna će im biti kada neki protivnici od kojih su izgubili dođu u Labin na uzvrat i kada labinska publika vidi od koga su izgubili.
