Dugo Selo - Ivanić 26:30
Utakmica zbog kakvih se trenira rukomet, jedna od onih koje se sjećate jer je sama po sebi bila borbena sa motiviranim ekipama s obje strane. Ipak, ona je za nas dio šireg konteksta puna simbolike i potvrda prvoligaškog statusa na najljepši mogući način. Veliku zaslugu za to imaju naši sportski prijatelji i ljuti rivali, odlična, mlada ekipa Dugog Sela koja se nije predavala i uporno borila do kraja utakmice. Atmosfera na tribinama teško ponovljiva, nas je došlo tridesetak iz Ivanića i svako naše bučno bodrenje zaglušili bi bubnjevi domaćih navijača. Cure na terenu nisu se međusobno čule, a kamoli trenera. Uz sitna podbadanja sudaca sve visoko korektno i na sportskom nivou. Na kraju sportski pozdrav i stisak ruke.
Utakmica u samom početku izjednačena, ali poslije 2:2 Ivanić prelazi u vodstvo i cijelu utakmicu vodi 2 do 6 razlike. Kad god bi izgledalo da smo slomili Dugo Selo one bi se vratile i obrnuto, kad je izgledalo da će nas stići Inga čudesno brani i ponovo se vraćamo na sigurniju razliku. Najbliže povratku u igru dugoselčanke su bile kad je oko pedesete minute kod -2 Inga obranila kontru, a mi zabili sretno gol kad se lopta od dvije stative i Sanje otkotrljala preko crte.
Čestitke svima, publici, igračicama na terenu, trenerima, a onima koji nisu bili s nama neka bude žao.
Dugom Selu i nama želim da se za dvije sezone ponovo sretnemo, ali u višem rangu.
[uredio Johanesburg - 22. travnja 2012. u 14:58]