Točno tako, malihrvatu. Time si dotaknuo i još jednu činjenicu od koje u ovom modernom ludilu i bezglavoj utrci na svim frontovima nije pošteđen ne samo rukomet već i mnogi drugi sportovi (uključujući i spomenutu odbojku, da se razumijemo), a to je preopterećenost koje je kontraproduktivno, paradoksalno i ne vodi ničemo. Uzrokuje stres, ozljede, nesretnost kod tih mladih sportaša odnosno malih ljudi. Uzrokuje izoliranost te mladosti koja onda gaji krive ambicije i formira krive stavove; problem devijacija u ponašanju i na kraju, nažalost, zasićenost i bježanje od sporta.
Škola je, s druge strane, zahtjevna i traži svoje. Klinci moraju, da bi mogli razmišljati u budućnosti o faksu, prilično puno i konstatno grijati stolicu ne samo u radnom tjednu već i PREKO VIKENDA. Selekcija se tu počinje raditi sve ranije i ranije, već u prva četiri razreda Oš, na neki način, a mislim da će do toga malo-pomalo doći i u sportu. S druge strane dio roditelja je zaluđen mišlju da će im dijete postati vrhunski sportaš ili da će barem moći živjeti od sporta pa kreću pritisci na klubove, trenere, a nerijetko i na samu djecu, što je najžalosnije. Među klubovima i sportovima, u sredinama gdje ih ima dovoljno i previše, kreću bespoštedne borbe za djecu. Da ne spominjem "pedagoške" presinge na djecu koja bi se u biti, u cijeloj toj priči, TREBALA zabavljati, učiti, uživati, sociljalizirati. Da ne govorimo da u većini slučaja ovdje škola ide u drugi plan što i sami klubovi svjesno ili nesvjesno stimuliraju (jer što će njima neka cura koja sutra ide na faks, a tad bi trebala igrat u seniorkama jer bi to za svoj klub mogla i morala), a o kontroli ocjena (što se događalo redovno u moje vrijeme) skoro nitko da i ne pomišlja (čast izuzecima).
I što onda svi mi sada i ubuduće kao društvo od toga imamo, pitam se ja kao roditelj?
[uredio trama - 17. studenog 2015. u 12:38]