Dragi forumaši,
odlučio sam Vam malo ispričanje svoje viđenje rukometa na vanjskim igralištima. Za neke je to sasvim drugi sport, a za neke nije.
Rukomet na vanjskim igralištima ima svoje čari, pogotovo za tehnički slabije ekipe. Asfalt tehnički nadmoćnijoj ekipi u startu oduzima prednost tehničke kvalitete. Ograničeni su šutevi s padom, ubacivanja u prostor, skok u dalj s krila i dočekivanje na prsa...
Valja odmah napomenuti da ekipa koja nije navikla igrati na betonskoj ili asfaltnoj podlozi podliježe stresu i strahovima. Strah od pada i strah od ozljeđivanja ključni su strahovi koji koji uvelike smanjuju kvalitetu njihove igre. Igrač je u starhu da će ga netko gurnuti s leđa, pri šutu koncentriraniji je na pravilni doskok te da ga netko u skoku ne gurne, nego na svoj šut i na golmana. Sve to rezultira mlitavijom igrom te izaziva stras i nervozu, a pogotovo kod mlađih neiskusnih ekipa.
Taktika je jasna! Napadačka krila su 50% bezopasnija zbog gore navedenih ograničenja i strahova jer skaču u vis, a ne u dalj. Samim time obrambena momčad ostavlja više mjesta napadačkim krilima i stišće se u sredinu. Pred tako zgusnutom obranom pivot nema mjesta ni prdnuti, vanjska linija se „guzi“ na 9 metara i pred čvršćom obranom je sterilna. Cijelo se vrijeme ima osjećaj da igraš s igračem manje. Jedino rješenje na postavljenu obranu jesu razorni šutevi sa 9 ili 10 m, ali igrača s tih kvalitetama je u ovoj ligi jako malo. Drugo rješenje je natrčavanje i brza igra na nepostavljenu obranu. Ali za takvu igru treba iskustva, smirenosti i uigranosti jer gore spomenuti strahovi i stres rezultiraju tehničkim greškama. Tehničke greške uzrokuju i druge sitnice kao što je nefunkcionalnost ljepila i neprestano vađenje kamenčića i krhotina stakla iz dlanova, još ako je tu neka porezotina ili ogrebotina...
Veliki utjecaj na samu igru ima i sudački kriterij. Ako suci toleriraju goranje u skoku, obaranje na tlo i kojekakve druge prekršaje, ekipa koja nije navikla igrati na vanjskim igralištima ima utisak nezaštićenosti i sudačke krađe. Takve situacije demoraliziraju ekipu, rezultiraju nepotrebnim prigovorima i plakanjima i vrlo često se bezveze pođe na hlađenje 2 minute.
Ohoho, skoro sam zaboravio na vremenske uvjete u koje ubrajam hladnoću, vjetar i kišu. Hladnoća je zajebana, igrači se moraju jako dobro zagrijati kako ne bi došlo do glupih ozljeda zbog tvrde podloge i takvu radnu temperaturu moraju održavati tijekom cijele utakmice jer baš nije zgodno biti s mokrim dresom na hladnoći. Vjetar zna ubrzati ili usporiti šut ako puše u leđa ili u prsa, a ako puše u bok zna mijenjati smjer dugih lopti. Kiša daje igri na vanjskim igralištima posebnu dimenziju. Osim što smanjuje koncentraciju, čini igralište klizavijim i tu treba paziti na proklizavanja u finti, ali na ubrzavanje lopte pri šutu u pod. Ukoliko se lopta namoči, ona postaje klizava i migolji, a zna se i natopiti tako da postane puno teža. Tada to više nema nikakve veze sa rukometom koji se igra u dvoranama.
Radi li se ovdje o drugačijim sportovima ili ne, prosudite sami. Moje mišljenje je da ne, jer se i tenis igra na različitim podlogama (zemlja, trava, beton, dvorana...) i uvijek je tenis - pobjeda na Wimbledonu jednako se poduje kao i ona na US Openu. Nema tu povećih razlika kao onih između hokeja na travi, onog u dvorani ili onog na ledu.
Međutim ako je HKS odredio da se košarka ne može igrati na vanjskim igralištima, koja je sport sa puno manje kontakta, mislim da bi i HRS trebao donijeti takvu odredbu i za rukomet.
Do takve odluke HRS-a, želim Vam, dragi moji forumaši puno dobre igre na asfaltu i betonu te što manje ozljeda.
Lijepi pozdrav,
Vaš tata-mata
