Muka mi je od ovih susjedskih derbija jer se pretežito čitavi regionalni
internet pretvori u Index forum - više manje - znači ono - BLATO. K'o neki blob, pošast -
uvijek ista nadrkavanja i izdrkavanja - kako ljudima toga više nije muka
- misterij je u rangu onih kojima se bavio Arthur C. Clarke.
Balić je sjebo tekmu sa Španjolcima - ali on je naše ''tajno'' oružje. I
sa oštećenim preponama, on je za teretne srpske igrače još uvijek 'tica
trkačica - MIK-MIK!
I on još uvijek ima taj autoritet kod sudaca koji poništava sudačku
naklonost koju daje domaćinstvo (ovo univerzalno pravilo bilo je
zanemareno samo tijekom SP-a u Hrvatskoj, a posebno dolazi do izražaja
kod prvenstava u skandinavskim zemljama).
Ne želim previše o sucima - koji i nama katkad (rijetki-petki)
progledaju kroz prste na autoritet starijih igrača - da se ne pretvorim u
Ćosketa, ali posve je jasno zašto EHF-u i IHF-u Hrvatska i nije nešto
pretjerano draga. Uvijek im je isplativije da se medalje dijele među
velikim, bogatim sjevernoeuropskim i zapadnoeuropskim tržištima. Mi im
dođemo kao neki štap u kotačima, slabo isplativa investicija koja se već
desetljeće uporno mota oko ili grabi medalje.
Ako si iz Hrvatske, uvijek moraš bit bolji za pet pogodaka da bi
eventualno pobjedio s 1 razlike i to ti je ta EU-ropa. Ove stvari tipa -
kao proglašavanje Buntića najboljim igračem tekme s Mađarskom ili Ivana
(iako je to zasluženo) najboljim igračem svih vremena - to su sve
šminke. Što to vrijedi kad te kradu u utakmici važnoj za zonu medalje?
Možeš onda titule okačit mački o rep.
Ali neka. I nije sve u sucima. Imali smo mi često previše nervoze,
zicera bačenih u bunar, okvira gola oljuštenih od silnih pogođenih
stativa i prečki, solo silovanja u napadu i drijemeža u obrani, da ne
spominjemo indisponirane vratare.
Gdje je prednost Hrvatske nad Srbijom? Imamo odličnog golmana i
pokretljivu obranu i jako dobar blok. Toliko što se tiče njihovih
najopasnijih karika - vanjskih pucača.
Dovoljno smo mlada, čvrsta ekipa, dovoljno brza na nogama da sustižemo
sve što Srbi mogu pokušati. Kaže danas legendarni Džomba - 5-1 na
Srbiju. Ja bih krenuo na njih sa 6-0, ako njihovi vanjski imaju što za
reći nek to odmah kažu na početku i ispušu se do drugog poluvremena. Ako
ih zaustavimo sa 6-0 još bolje - ubijemo im samopouzdanje odmah iz
temelja.
A onda kad se treba dodat gas - prebacimo na 5-1. Mali ogledni primjerak
toga je bio susret s Mađarskom (čak i u pogledu premoći suparničkih
navijača na tribinama). Samo što obrana nije funkcionirala zbog zamjena
koje su igrale. Buntić je bio jako loš u obrani i komunikacija nije bila
na razini.
Izolacija srpskog razigravača znači povratak Srbije u onaj raštimani
forsirajući stroj koji je bila na dosadašnjim prvenstvima. I to će bit
ključ s 5-1. Zato kažem - ako ih već zaustavimo sa 6-0 - bit će u
ozbiljnoj banani.
Naša prva postava može puno, puno bolje u defanzivi od onoga što je
prikazala druga večeras. Osjećam da će Vori nekako biti ključ za naše
eventualno finale. Ono što su naši vanjski i krila pokazali na ovom
prvenstvu je savršenstvo (zaboravimo li onih blesavih 10 minuta sa
Španjolcima). Srbi se moraju skoncentrirati na njih. Možda će čak
riskirati dajući više prostora za pivota i uzdajući se u Stanićevu
formu.
I tu će nam povratak zlatnog Vori Don't Worry Igora biti presudan. Ako
počne curit kroz sredinu - Srbi će se morat skupit unutra i onda
nastupaju naši topnici izvana i s krila. U takvoj situaciji - s brzim
protokom lopte ovi će nakon dva križanja ispadat s koje god strane.
Osobno, uopće me neće brinuti ako u tom procesu Vori fali jednog zicera
ili Stanić obrani nemoguće - ako je akcija izrađena i ako se vidi da
imamo igru nema problema. Jer s igrom ćemo na kraju, nakon 60 minuta,
prevagnuti. Samo ako krenu soliranja u napadu i spavanja na straži u
obrani može bit problema.
Čak nisam siguran da će biti tako paklena atmosfera u BG Areni. Znamo
svi kako to ide s tim velikim događajima. Pola karata uvijek pokupe
kojekakvi sponzori i šminkeri, pa na kraju bude bučno - ali nikad onako
kako se najavljuje. Samo kad se sjetim onih ''truba'' iz ZG Arene bude
mi slabo - hebene rukometne vuvuzele - budalaština.
Psihološka prednost bi bila velika da nas npr. Dule povede u vodstvo od
3-4 razlike i onda uđe Balić na svojih 5-8 minuta i ne mora čak ni
povećat vodstvo - dovoljno da ga održava. A ako ga poveća to je onda
LOM. Velika je to prednost - jer Balić je još uvijek pojam kod svih
rukometaša svijeta - bez obzira na poznanstva i općepoznatu ozljedu ili
godine ili silaznu formu. On to može - ako se počne prilagođavati
momčadi umjesto ona njemu i ako skuži da svi suparnici ne stišću
automatski samo njega nego i njegovu vezu s Vorijem. To već i ptice na
grani znaju. Ali eto - on se onda ponekad zainati baš proć kroz sredinu
ili baš poslužit Vorija i dogodi se - Španjolska.
Da se razumijemo - nisam ja nikakav faktor, jedan obični rukometni laik,
pa da držim prodike rukometnom Mozartu. To je samo moje mišljenje na
temelju dosadašnjih opservacija.
I uz sve to i još dosta toga, ali ne da mi se sad više pisati - još
uvijek uzimam u obzir mogućnost da možemo izgubiti od euforične Srbije.
Malo više tehničkih grešaka nego obično, nekoliko sudačkih odluka na
njihovu stranu, loš dan golmana - i možemo potonuti. Trebat će imati i
malo sreće - znate ono, kad se obranjena lopta ne odbije braniču nego
natrag našem u ruke. A mislim da su je dečki dosad zaslužili.
Ono što će mi možda biti žao u ovoj bolesnoj atmosferi na ovim
prostorima jest mogućnost da će tim našim momcima, skupini ljudi koji su
dobri k'o kruh, pristojni, radišni i skromni, tisuće ljudi urlati da su
''ustaše''. Pa to je za plakat.
Isto vrijedi i za one ''junačine'' koje su napadale obitelji i starce
kamenjem i sjekirama, što me opet vraća na onu Krležinu... Ali neću
više.
[uredio Dropshotski - 26. siječnja 2012. u 01:25]
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...