Lijepo je to bilo jučer za gledat, ali bome - uvijek se vrti isti film. Kao repriza reprize reprize.
Ubijamo sve na početku i letimo na terenu. Onda dođu jači, oduzmu nam tranziciju i bauljaj malo tamo, malo ovamo - zabijaj se bezglavo, solo prodori u ništa, živciranje, svađa sa sucima, forsiranje, Goluža čvrsto drži oba kraja onog lonca kojeg zove glava.
Ne znam... Ne očekujem ništa, nadam se svačemu - osim možda zlata. Danci u Danskoj, skandinavska kuhinja, hmm...
Ali kakav je čudak onaj Kopljar - nikad mu se nadivit. Izvede jednu akciju ala najbolje od Laca i onda kasnije promaši cijeli gol sa 6. metara - možda manje - bio je u letu.
Nemam ništa protiv Jose - eto mu pa nek' se dokaže, ali na trenutke djeluje kao da je dječak upao u igru s muškarcima.
Štrlek super - a sve gledam kako će bit u nekoj sljedećoj tekmi kad mu NE UĐE prva lopta. Dragino komentiranje uvijek isto - huškaćko i krajnje pretjerano. Svako malo gurkanje Bjelorusa - ''krvnički faul'' i maltene ''klanje''. I ono likovanje kako mi uvijek gazimo Bjeloruse na natjecanjima - pa mislim, daj malo dostojanstva, dekoruma. Bar minimum minimuma. Mwah. Već me strah komentiranja sa jačim protivnicima kad od prvog do zadnjeg žvižudka bude sve zavjera sudaca protiv jadnih nas. Od tog njegovog potopa paranoje više ne možeš ni razlučiti gdje su možda suci navlačili za jedne ili za druge.
Pffuuuu...
Ali da - u svakom slučaju - lijepo je opet gledati reprezentativni rukomet.
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...