Moje praćenje rukometa seže u daleke 90-te, a prva ljubav prema ovom sportu se rodila sa golom nažalost pokojnog Puca za drugi naslov prvaka Europe protiv Wallau '93, iako se u magli sjećam i utakmica legendarne Metaloplastike sa Vujovićem i Bašićom na golu...
A prava ljubav se dogodila 2003 u polufinalu protiv Španjolske do jučer najbolje rukometne utakmice za moj pojam, koju smo također dobili nakon dva produžetka i to sa 39-37...baš jučer sam pogledao ponovo veći dio te utakmice kao pripremu i uvertiru za polufinale i govorio sebi, nema više ovakvih utakmica, ovo je neponovljivo, vrh.
Goluža je odigrao svoju utakmicu karijere, a ekipa je bila strašna, Balić, Metličić, Lac, Džomba, Kaleb, Jović, Sulić, Šola, Matošević...možda i najači naš roster ikada, iako su to bili počeci te generacije (sa par veterana) već tada smo bili favoriti na papiru i očekivala se pobjeda...Španjolce je u produžetku tada držao na životu čuveni Masip...
I onda kao da sam izazvao sreću jučer se dogodila UTAKMICA...koju treba pokazivat djeci koja se počinju bavit sportom da vide što sport u suštini jest, nema predaje i nitko nije bolji od tebe!!!
Duvnjak je jučer odšepao u sportsku besmrtnost i postao živuća legenda, hvala ti kapetane, tako se nosi traka i dres Hrvatske, želim ti to zlato, ko što želim zdravlje svojoj djeci, nitko ga nije zaslužio više od tebe, a bome imaš i ekipu koja ti to napokon može ostvarit...
IZNAD SVIH HRVATSKA
...vaja bit čovik...